utorak, 26.08.2008.

Never Say Goodbye

Odgađam pisanje ovog posta već gotovo pola godine i iskreno govoreći i sada ga pišem uglavnom jer sam svjesna da ću ga objaviti u zadnji čas i da više i nemam puno vremena. A sada je i tako prekasno da bih lijepo školski i potanko objašnjavala sve okolnosti i sva razmišljanja koja su se ispreplela oko događaja koji će mi veoma brzo okrenuti život za 180. Činjenice su da sam dobila stipendiju za školovanje u inozemstvu u obliku kojem se nisam nadala, za koji nisam uopće znala da mogu konkurirati, i da to direktno predstavlja dvije ili više godina odsustva od mjesta koje smatram domom i sve pripadajuće okoline. Činjenica je i da se radi o prilici koja se ne pruža svaki dan i činjenica je da gotovo potpuno besplatno dobivam rad u uvjetima koje ovdje nikada ne bih mogla ni u desetinku ostvariti. Isto tako, činjenica je da se odvajam od mnogo dragih ljudi i da žrtvujem otprilike koliko i dobivam. Činjenica je i da sam odabrala otići iako sam bila svjesna svega što ću možda izgubiti; nadam se da nisam pogriješila i unatoč tom što postajem s vremenom nepopravljivo sentimentalna, moja su očekivanja kao rijetko kad optimistična.
Još nešto što sam s vremenom shvatila je da ne volim rastanke pa se stoga ovime ni ne želim oprostiti od svih koji mi nešto znače već samo ponoviti da mi je do njih stalo. Kada sam tek dobila stipendiju, dok je još sve bilo svježe, a ja mnogo manje na zemlji nego sada, imala sam potpuno drugačiju predodžbu kako ću sada slagati prioritete i koga izdvajati, ali se to, nažalost, promijenilo do te mjere da se pitam hoću li od nekih zaslužiti makar pozdrav. Zapravo, možda izdvajati i ne bi bilo pošteno i zato to neću učiniti; praznike sam provela na najbolji mogući način i zahvalna sam na tome svima koji su ih provodili sa mnom. Ipak, jasno je a postoji grupa ljudi do kojih mi je posebno stalo i da će se oni prepoznati i bez da ih ja nabrajam poimence; poznavala ih ja cijeli život, dvije ili pola godine, odigrali su bitnu ulogu u kreaciji mojeg djelića onoga za što mislimo da je zbilja i ja ih sve jako volim i sigurno će mi jako nedostajati. Ako išta, znam da će umjesto mene popiti koje piće u BRM-u ili „novom“ Palachu dok se ja negdje budem borila s zimama i snijegom Nove Engleske podjednako kao s životom na kampusu i američkom kulturom.
I s obzirom da ovo nije rastanak, više je to najava nekog obrata na ovom kutku javnog prostora jer vjerujem da ću vas radi mojih doživljaja života u SAD-u poštedjeti na neko vrijeme raznih kvaziliterarnih uradaka, a nadam se javiti što prije.
Sada se bojim i već pomalo paničarima, ali sigurna sam da ću već slijedeći pt kada uzmem olovku u ruke biti oduševljena.
UP THE BLOODY IRONS

Love
Ironmely

četvrtak, 21.08.2008.

The Antlered

Bližila se jesen i vrijeme žetve bilo je blizu. Ratari su dane provodili u poljima, s nadom gledajući uznapredovale usjeve, znajući da zima neće poštedjeti lijene ili bezvoljne. Druidi su zazivali bogove i silazili na veliku rijeku, brojali ptice i urezivali znakove koje su samo oni mogli razumjeti, onako kako su ih naučili bogovi što su tumarali šumama i letjeli nebom; riječ je bila jača od ikojeg mača. A mačevi su se uvijek kovali. Rat je bio poput zime; neizbježan, i svaki je muškarac u selu znao da će prije ili poslije okusiti sukob i osjetiti miris smrti. Kada bi pobijedili, u kamenim bi dvorovima potekla medovina, razlila se pjesma, a zlato bi svojim sjajem nadjačalo sve vatre koje su palili kako bi se othrvali snijegu i hladnoći. Na ne tako sretne dane, njihova je krv natapala tlo koje će ostaviti predcima. Umirali su ako junaci, i znali su da će biti slavljeni. Bilo je vrijedno umrijeti za spomen u priči i pjesmi. Mjesec i Sunce smjenjivali su se u gospodarenju nebom, a selom odzvanjali hvalospjevi koliko i tužaljke; vrijeme je prolazilo, usjevi rasli i propadali, a mačevi se kovali. I tako u nedogled.

The endless circle, the endless knot.

Kao kovačeva kćer, Marion je žalila što nije muškarac. Živjela je uzorno; plela svoju plavu kosu u poslušne pletenice, poniznošću se zaogrtala koliko i teškim grimiznim haljinama i krznenim ogrtačima, a na proslavama spuštena pogleda posluživala oko stola, u strahu od muškaraca jednako koliko i diveći im se. Nosila bi vrč na čelo stola, svome ocu, koji je po običaju pio prvi; njegovo je oružje činilo ratnike nepobjedivima. A Marion ej žudjela za nepobjedivošću. Željela je vitlati teškim mačem i uzimati živote, gledati u oči protivniku i okupati se u njegovoj krvi. Patila je jer nije imala rane i ožiljke mnogo više nego oni koji su ih morali liječiti, i sve priče nisu bile dovoljne da odustane od svoje luđake želje da se nađe oči u oči s tamnim bogovima podzemlja koje su umirući viđali na rubovima bojišnice. željela se boriti i željela je pobijediti, makar i po cijenu vlastita života. Ali ako žena mogla je za time jedino žaliti.
Tek je nekoliko ljeta prošlo od početka njena djevojaštva kada je njen otac u selu objavio da ju daje jednom od ratnika, gotovo kao nagradu, kao dokaz da će ga odsad smatrati sinom pa uz utjecajnog oca dobiva i mlado meso na uživanje. A ona je bila užasnuta. Užasnuta jer je s bračnim životom njenim maštarijama zauvijek došao kraj; bit će pokorna mala supruga, a sve bitke koje će voditi bit će da održi svoga muža zadovoljnim. On će ratovati, njoj je ta prilika zauvijek oduzeta. oborena je pogleda slušala oca, ugaslih očiju prihvatila sudbinu koju joj je namijenio; nije se imala kako oduprijeti.
Te je noći,noć nego li će biti predana svome novom životu i nametnutoj sudbini, odlučila barem jednom prići korak bliže sudbini koju je ona zamislila. pod svjetlom punog mjeseca iskrala se iz trošne odaje u kojoj je spavala sa svojom i majkom svoje majke te u najlakšoj bijeloj podhaljini zakoračila u radionicu svoga oca, mjesto gdje je magija nastajala pod okriljem vatre i metala. Samo jednom poželjela je vidjeti gdje bi joj bilo mjesto kada bi bila sin, osjetiti ono uzbuđenje koje bi ju preplavilo kada bi zamišljala kako joj otac stavlja mač u ruke, kako joj daje pravo da se igra životima i pretvara ju u ratnika. Samo je nekoliko sati bilo do zore i seljani su počivali u svoji snovima, sanjali slavu u bitci Annwn, drugi svijet gdje nema zime i nema smrti, nadali se, podsvjesno, da će biti spašeni od težine života koji su vodili ili barem biti opjevani za to kako su ga hrabro i dostojno podnosili. nije željela znati o čemu sanjaju žene niti ih je željela zamišljati u naručjima svojih muževa ratnika. Ne, to nije bio život s kojim je željela biti u doticaju, to nije bila njezina sudbina. To nije mogla biti njena sudbina. Jednostavno nije. znala je to, znala je da ne griješi onog trena kada je podigla mač s nakovnja nad koji je njen otac provodio dane. oduševljenje ju je preplavilo i s jednim zamahom već s vidjela u bitci, već je vidjela svoje blijede obraze zamrljane krvlju, a teško oružje u rukama; i držala bi ga baš kao što ga je držala i sada. Ona još jednom zamahne, a zatim začuje žamor i glasove u odajama iza njenih leđa. Gotovo nesvjesna svojih postupaka ona za mladim mjesecom otrči u šumu.
Ni sama nije znala koliko je trčala, niti je mogla odrediti gdje se nalazi iako je okolne šume upoznala još kao djevojčica i nije se u njima mogla izgubiti niti vezanih očiju. Pogledom je tražila neki orijentir, nešto poznato što bi ju uljuljkalo u osjećaj sigurnosti koji se pod mjesečevom svjetlošću ubrzo pretvorio u nešto dovoljno nalik strahu da bi joj disanje ostalo plitko i ubrzano. odjednom spazio potok koji je protjecao dovoljno blizu da je mogla čuti njegovo prigušeno žuborenje. Težak se mač njihao u njenoj ruci dok je nesigurno koračala naprijed prema srebrnastoj vodi. Zašto, zašto je uopće pobjegla? I od čega? Nije se bojala kazni i nije bila plašljiva…kao da ju je nešto natjeralo da napusti dom tako naglo, jednako kao što ju je sada vuklo vodi, svome odrazu na mjesečini. ubrzala j korak, a naizgled mala udaljenost odjednom se učinila beskonačnom. Uz potok, stajao je jelen i pio vodu, a njegovi parošci djelovali su ako od neke svjetlucave kovine. Prišla mu je blizu. S divljenjem je, poput malog djeteta, promatrala veličanstvenu životinju koja ju gledala očima blagim i razumnim kao da je ljudsko biće. njen mač pao je na rosnu travu kada je obje ruke položila na leđa životinji koja se odjednom našla u nečem nalik izmaglici. Pod svojim je tankim prstima osjetila kako mjesta prekrivena dlakom postaju gola, a pred začuđenim joj se očima umjesto jelena u trenutku našao nag muškarac. Samo su parošci ostali isti na njegovoj kosmatoj glavi, a do malo prije blage oči tjerale su je da drhti. Poput ljubavnika, držala ga je u zagrljaju.
Ona postane bolno svjesna svoje tanke, paučinaste podhaljine koja je njeno mlado, netaknuto tijelo skrivala od njegova pogleda. U kratko trenutku uobičajene svijesti ona povuče svoje ruke, odstupi korak unazad i ubavije svoje tijelo rukama pokušavajući sakriti sve što je hladni povjetarac otkrivao ispod lagane tkanine. Blijeda i prestrašena pogleda gledala je u biće ispred sebe i unatoč svom protivljenju koje je mogla svjesno dozvati osjećala je, znala je, da slijedećem dodiru neće pobjeći. Nije se opirala kada je oko nje obavio svoje duge ruke, a kada je usnama potražio njezine poslušno je podignula lavu. I kada ju je položio na rosnu travu, a rukama počeo istraživati njeno meko i bijelo tijelo, znala je da je volja bogova kumovala tom susretu. Sa strahom je sklopila oči pokušavajući pobjeći svim osjećajima koji su je obuzimali, i na trenutak joj se učinilo da se našla s druge strane, u onoj zemlji gdje je uvijek proljeće, a djevojke plešu na livadama bosih nogu i raspuštene kose, i nije bilo zime niti smrti, a ona je koračala s mačem visoko uzdignutim dok joj se srebrna lančana košulja ljeskala na prstima. A taj je trenutak trajao beskonačno dugo.

Breathe this dream, and let your soul inhale it! Bare and naked, let us dance on the meadows! Revel within this nature we're all a part of. Free this wolf forever! Free this child!

Probudila se sa zorom, u rosno travi, gola i obasjana prvim zrakama sunca. Duga plava kosa bila joj je raspuštena i padala po ramenima,a s njene lijeve strane, o njenu boku, ležao je mač kojeg je u noći ponijela sa sobom; nezgrapni urezi svjetlucali su poput sebra a ranom jutarnjem suncu te se pitala nije li to doista bila magija što je njen otac stvarao. Tanke je prste polegla na oštricu i ponovno sklopila oči, ne obazirući se na tiho disanje njoj zdesna gdje je ležao mlad crvenokos muškarac. preko lijevog obraza pružala mu se brazgotina, a na glavi je nosio jelenje paroške. i opet je sanjala isti san, opet je bila nepobjediva, a pjesme su samo njoj bile pjevane u čast. I bila je sretna, a osmijeh joj se razlio usnama, ruku na svome bedru nije ni primijetila. Kada je slijedeći put otvorila oči, bila je sama.
Prestrašeno se trgnula i uspravila u travi instinktivno rukama skrivajući grudi. Haljinu je našla nedaleko od sebe, mač oj je još uvijek ležao o boku. Tanki urezi još su svjetlucali i ona ih je očarano promatrala. Kada bi samo, kada bi samo mogla ukrasti još jedan dan, još jednu noć prije nego ju predaju…A tada se, uz drhtaj, prisjetila rogatog bića s kojim je dijelila san.Već je bila predana i nije se mogla vratiti u selo,ne sada. Zakoračila je prema potoku i nesigurno pogledala u svoj odraz. Plava kosa još uvijek joj se ljeskala na ramenima, plave oči zamagljeno gledale u neku zamišljenu točku, samo je na vratu našla okrugao crveni trag. Na to je mjesto položila tanke prste i nastavila gledati u svjetlucavu površinu vode. Pokušavala je shvatiti što se doista dogodilo, prizvati neki osjećaj krivnje i ustrašeno pobjeći u selo,a li ial je t samo neka čudna sjeta… Njeni osjeti kao da su otupili i odraz do svojega, crvenokosu glavu s parošcima, gotovo da je ni primijetila, trgnula se tek kada je osjetila da joj mač klizi iz ruke. Čvršće ga je stegnula i zagledala se u bistre oči ispod parožaka. Da, ovo je bila sudbina koju su joj bogovi namijenili, doista, nikada nije griješila. Prihvatila je prešutno ponuđenu ruku i sklopljenih očiju zakoračila naprijed.

The light, the life, the strength, the harvest, gratefulness
In four moons, the antlered on will go to rest



EDIT: Dakle, ovo je pisano po narudžbi od strane Kindred s time da je ona zadala i temu tj. okvir priče koji je trebao imati veze s Keltima i folk metalom, posebice grupom Eluvetie čiji je ona obožavatelj, a lyricsi su ponegdje ubačeni u priču. Isto tako, ideja zoomorfnog prikaza božanstva s jelenjim rogovima preuzeta je izravno iz keltske mitologije, kao i Anwnn, tj. drugi svijet, a za to zasluga ide mojim starcima koji su se bavili kupovanjem enciklopedija za svoje jadno dijete. XD Ostatak je čisto moj i samim time, a ovaj put se čak i meni tako čini, poprilično bw, ali s obzirom da je naručitelj bio zadovoljan..evo, objavih.

Ironmely

ponedjeljak, 11.08.2008.

Scream for me Croatia!!

Prošle godine u 6. mjesecu gledala sam Maidene u Ljubljani i rekla bih da je bilo savršeno,a li onda ne znam kojim bih riječima opisala ono što sam doživjela jučer (10.8) u Splitu. Bilo je to uvjerljivo nešto najbolje u mom životu, nešto što će išta teško nadmašiti, i ako sam ikad bila stvarno sretna, blilo je to jučer između deset i pol i pola noći ( možda i dulje, moj pojam o vremenu izgubio se akd sam se probudila u jedan popodne, a svi ostali su još spavali XD). Nažalost, bojim se da koncert neće baš svima ostati u tako dobrom sjećanju i doista mi je žao zbog toga, ali što se mene tiče, svo čekanje i naguravanje u milijuntinku se isplatilo. Osim nevjerojatne guže u Headbangers' Pitu (ou yeah, bila sam blizu) i poge na predgrupe koje su bile uglavnom potpuno do iznimno bez veze ( Rising Dream publika je doslovno pokušala othjerati sa scene, a moram priznati da sam se tome zdušno pridružila) otegotna okolnost bilo je i kašnmjenje samoga benda. Bolesnom koincidencijom otkrilo se da je Bruce zapeo u Rimu jer su mu otkazali let, a koincidencija je u tome da to mojoj mami ( ona, tata, brat i stric bili su na travnjaku) u gužvi ispriča Slaven Bilić. Kako god, onog časa kada su počeli svirati, kada se začuo onaj Doctor Doctor iza zastora kao i u Ljubljani, svaka moguća negativnost izgubila se u nevjerojatnoj energiji koju su sa sobom donijeli na stage. Ne mogu reći kako su zvučali pred dvadeset godina, ali sada zvuče genijalno, a osim toga još uviejk ostavljaju dojam kao da se i oni sami izvrsno zabavljaju. Sam Dickinson bio je izvrsno raspoložen, šalio se, pričao i najavljivao pjesme na najbolji mogući način ( za Rime Of The Ancient Mariner išla je pričica kako je vidio pticu i mislio da je albatros pa pogledao u enciklopediju i otkrio da je golub i onda još dobaci da dobro razmislimo što ćemo napravit kad nam se ptica slijedeći put posere na brod XDD), a publika je sve pjesdme pjevala od prve do zadnje riječi i nisu samo najveći hitoi pobrali pljesak i euforiju, jednostavno, bilo je to dav sata ekstaze. Osobno sam stajala u nekom petom-šestom redu od pozornice i kroz ruke svih oko mene mogla sam ih na trenutke stvarno dobro vidjeti, a većinu vremena vikala sam, skakala, headbengala vrištala i provodila se kaoi nikad u životu. I još do sebe odjedno msužim frendicu koju nisam ne znam koliko vidjela! Uglavnom, bilo je genijalno i ne znam što bi to moglo nadmašiti. I ostali su za mene bogovi, i pokazali se vrijednima toga i u svoj onoj masi s prvim sam se riffom osjećala kao doma. sam,o tog osjećaja sve je bilo vrijedno, Maideni zauvijek.
UP THE BLOODY IRONS!! IRON MAIDEN FOREVER!!!

ponedjeljak, 30.06.2008.

The Circle...

Sjedile su. ili to možda nisu bile „one“ već „oni“. Ne sjećam se. Sjećam se sunca u njihovim dugim kosama i osmijeha na njihovim licima. I kako su sramežljivo smanjivale prostor među svojim tijelimA. I sjećam se promatranja tog prizora s osmijehom na licu i pomisli kako je svijet možda ipak ljepši nego li se čini. Odmah potom uslijedio je i malen ugriz ljubomore; moju ruku nije imao tko držati.
Tih se dana zamračilo nebo, a tišinu prekidao zvuk grmljavine. Oluje su bile ljetne i she, a pune elektriciteta, posvuda se pričalo o požarima. Vatra, crvena, živa, proždiruća. Nije teško zamisliti njen odsjaj u mojim očima koje su ju pratile kao da pripadaju hipnotiziranu čovjeku. Još uvijek sam ih ponekad viđala, možda su i one voljele vatru; možda su poznavale neku koju ja, sama, nisam mogla pojmiti. Ali tog je ljeta sve gorjelo, a ni sva bujica suza koje su čekale da budu isplakane nije mogla nimalo ugasiti požar koji kao da e dolazio iz utrobe Zemlje umjesto sa neba.
Uskoro su oluje prestale, a počele suše.Zapravo i nismo daleko odmakli; vatre su i dalje gorjele, a ljudi paničarili. Ovoga se puta čekalo da zaplače nebo, ali ono nekako kao da nije moglo prizvati dovoljnu bol. Na zemlji je zato, boli bilo i više nego dovoljno. Osim vatri, bjesnjeli su i ratovi, ali kao da je to već bilo nešto novo.
A onda je došla jesen i nebo je konačno proplakalo; bol je očito dosegnula gornju granicu.. Ne, poplava nije bilo iako se činilo da nas katastrofe ne štede. zemlja je bila mirna, a ljudi…ljudi nikada nisu mirni. Gradovi su se ponovno napunili, ljudi ponovo zamijenili lagodnost odmora za stres i brige. Prijatelji su se nalazili, ljubavnici rastajali, a nove su brige kucale na vrata popraćene niskim temperaturama. Opet su sjedile na klupi, svaka noseći svoju torbu. Razmak među njima kao da se opet povećao, a sunce u njihovim kosama bilo je samo krajnji odsjaj onog nekadašnjeg.
Zima je bila hladna, ali uglavnom bez snijega. Uglavnom su padale kiše, a ljudi su još uvijek žurili, ali sada zaogrnuti mnogočime osim nesigurnosti i straha. Opet se pričalo o ratovima, a sve su tekovine novoga doba oskudijevale u napajanju. Cijene su vrtoglavo rasle, temperature sve više padale, a povremeno bi se pojavio i snijeg. Maleni kristalići prekrivali su travnjake i ulice, ali ne kao ukras već kao smetnja.Nisam vidjela niti jednog snjegovića, samo čepove i igle zakopane us snijegu. Nisu razgovarale. Tišinu među njima nije trebalo čuti da bi postala opipljiva. ljubomora je ustupila mjesto tuzi, a kristalići u snijega na njihovim obrazima izgledali poput suza. Ili to možda i jesu bile suze.
Priroda se počela opravljati, a sunce se opet probijalo nad sivim gradom koji se još uvijek doimao hladnim. Sada nije bilo katastrofa, a ratovi koji su se neumorno vodili s pojavom su prvog cvijeća došli u drugi plan. Možda sada šetaju šumama, mislila sam; možda u nekom drugom društvu, nadodala bih. Temperature su rasle, opet je bilo ugodno postojati, a vedra je atmosfera nekako i onima najtvrđa srca brige bacila s leđa. Licem mi je i nesvjesno preletio osmijeh kad sam ih spazila na onoj istoj klupi na kojoj su se već vidjeli znakovi propadanja. Vikale su, mahale rukama, ali opet im se sjaj nazirao u očima. Očito je svima došlo proljeće.
uskoro sam opet gledala vatru i igra njenih mnoštvo ručica nikad mi se nije činila privlačnijom. Ciklus se ponavljao; samo je par na klupi ostao konstanta. Moju ruku još uvijek nije imao tko držati; one su se opet sramežljivo osmjehivale jedna drugoj ( ili možda ipak jedno drugom?).
Sklopila sam oči i počela pripreme za sezonu kiša; njih ću dvije još mnogo puta vidjeti.

Posvećeno mojoj dobroj prijateljici Kindred...

srijeda, 28.05.2008.

Travellin' on far and wide (Episode: Ravenna- Rimini - San Marino)

Budući da smo zahvaljujući kolektivnoj neslozi kao razred bili "oslobođeni" prvog izleta u ovoj školskoj godini, za drugi su dogovori bili mnogo manjeg opsega i gotvo nepostojeći pa je per acclamtionem odlučeno da ćemo umjesto put Beča (gdje sam se ove zime tako lijepo udomaćila) krenuti u drugu nam susjednu državu i upoznati njenu verziju turizma koja se, bar sudeći prema mejstu u kojemu smo bili smješteni, pokazala iznimno komercijalnom i ofucanom. Jer nakon 8 sati viožnje i k tome još puna četiri školska sata odrađena prije puta nije bilo nimalo očaravajuće i(li) obećavajuće ugledati obrise riminija koji se ugrubo može opisati shemom hotel-gotel-dućan-hotel (uz pregršt štandova) s prevelikim brojem stranih turista i domaćih stranaca.
Samo putovanje proteklo je onoliko dobro koliko osmerosatno putovanje može proteći s time da smo jadni naivni kao i uvijek izvisili s muzikom koja je očito bila preopaka da bi se puštala imalo glasnije od kategorije jedva čujnoga (pitate se o opakim izvođačima? Cannibla Corpse? death metal? grindcore? Ne. Azra, Partibrejkersi i Hladno Pivo), a tek smo poslije shvatili da je glasnoća proporcionalana elementima istoka, seljaštva i nekvalitete u odabranom glazbenom (ne)djelu. Ipak, na sam se autobus ili iznimno tolerantnog i simpatičnog vozaa ne može požaliti,a nekim je i muzika sigurno odgovarala.
Hotel, koji je bio iznenađujuće pristojan, jelili smo s nekom, očito veoma dobro raspoloženom, francuskom nogometnom ekipom koja je uspjela manje il više indirektno postići ad se nitko od pripadnika ženskoga roda nije usudiou ući u lift, a i ulscima u sobe prethodila su objašnjenja kako nismo Francuzi i ne, nećemo silovati potencijalne žrtve i rasprodati im organe. Untaoč svim mjerama opreza, jedna je iznimno ljupka Francuskinja toliko lupala na vrata između naše i njene sobe da smo se pomirile s time da ćemo uskoro imati malo više životnog prostora nego kada smo došle, a Pil je od našeg susjeda jedno jutro dobila začuđen pogled pošto njemu očito nije bilo normalno vidjeti ju na balkonu u pidžami; on je naime, bio u boksericama.
Prva razgledavanja obavili smo u Ravenni gdje je najčešći komentar bio "pa zar nismo to već vidjeli" s obzirom na to da sve tamošnje ckve doista izgledaju tako slično ad je lako sti dojam da se cijelo razgledavanje zapravo vrti u krug oko jedne te iste građevine, a vidjeli smo i grob Dante Alighieri, s obzirom na "visok" prosjek razreda u hrvatskom jeziku svačiju omiljenu temu. Na slici obratite pažnju na "božju ruku", mislim da je sada konačno jasno koji je to izabran narod XD. (vjerojatno se malo slabije vidi =S).


A kad se gavinan azreda za vrijeme slobodnog vremena razbježala po dućanima i igraonicama, nas dvije (+H) zalutale smo na placcu i kupile kilo trešanja koje smo potom, u duhu neobaveznog putovanja s natruhom hedonizma, pojele sjedeći na glavnom gradskom trgu i promatrajući šaroliku gomilu. I nekako mi se, kad pomislim na Talijane, uvijek vraća onaj stih Parafa "Rijeka je zaražena, zarazila ju šminka, zarazio ju Trst" jer iako je Trst tu zbog malo drukčije simbolike, quidquid id est; alternativaca je tamo malo (ili su vještinu skrivanja razvili do savršenstva).
Nakon Ravenne odveli su nas na onaj kao "najzabavniji" dio izleta koji se sastojao od "Minimundus wannabe" parka minijatura s vodenim topovima i vrtuljcima za malu djecu. Naravno, vodenim su topovia neki i podlegli, ali je hit dana ipak ostala kontroverzna kugla koja unutra prvezan par za 2.1 s izbacuje 50m u visinu pa potom strmoglavo dolje, ali je njena upotreba ograničena na punojetne pa ću radi održanja duhova mirnima (a tamo se bila digla poprilična frka) zasada ostati na tome.
Poslije ta dva, relativno izgubjena sata, vratili smo se u hotel, a onda i famozni shopping koji se zahvaljujući genijanom tajmnigu povratka pretvorio isključivo u šalabajzanje po štandovim tragično nalik onima duž naše obale koje drže tragično slični doseljenici koji ne govore niti riječ engleskog.
Poslije večere uslijedio je obećani na izazak na plažu ispresjecanu ogradicama koje označuju koji komadić pripada kojem hotelu i toliko prepunjenu zabodenim stalcima za suncobrane da izgelda poput groblja kakve nove religije. Poučeni iskustvom od prošlonoćne šetnje kada smo velik dio plaže donijei sa sobom u hotel prilagodili smo odjeću i obuću (Marte XD) pomalo pustinjskim uvjetima i krenuli se ludo zabaviti.
I iskreno, prošlo je mnogo bolje nego sam očekivala . Doduše, uskoro jekraj mene umjesto Pil stajala gusarica spremna mijenjati školkice za alkohol (koje joj očito i nije pofalilo), a i ostatak je razreda doživo popriličan šok kada je jedan i neponovljivi dežurni pehist igrajući odbojku toliko iščašio rame da je završio na hitnoj, a ruka mu je još uvijek povezana (inače, pred manje od mjesec dana su ga ni krivog ni dužnog istukli ispred škole). Mora da je taj udarc doista bio veličanstven.
Tom nemilom događaju uslijedio je incident s jednim od lakalnih urođenika koji nam je uporno ponavljao sad već izlizanu "go to your bitch" a nije se tu radilo o nikakvoj usluzi već jednostavno o talijanskom engleskom. poslije toga zabava je nastavljena na "našem" dijelu plaže iako smo se veoma brzo vratili u hotel, moj gusar u popaljenim japankama udući ad su njene starke misteriozno nestale i još se misterioznije pojavile u hotelu. Sve u svemu sasvim solidno, gotvo pa i bolje od headbanginga uz zeleni čaj petkom u Big Rock Mami (više nam ne toče alkokol =S).
Slijedeći, ujedno i poslijednji dan, bio je rezerviran za posjet državi San Marino koja me doista oduševila podsjećajući me na Hum ili Motovun sa svojim uskim uličicama i utvrdom na brdu. Uz malo pješačenja isključivo prema područjima veće nadmorske visine, stigli smo vidjeti i iznimno pretencioznu izmjenu straže te poručati i prošetati se ulicama jedne od najmanjih država u Europe. Naravno, i ondje s nam svašta pokušali prodati, a ručak od dva sendviča i dvije pive platili smo preko 150 kuna od čega bi se kod kuće puno bolje najele, pogotvo iamjući u vidu pritužbe Talijana kako je kod nas sve skupo.
Što se tiče kupovine svojima smo najmilijima i sebi priuštile tonu oružja u vidu samostrijela (streljaštvo je najtrofejniji sport republike San Marino) i noževa oji se prodaju na svakom koraku.Majice ne bendove bila su naravno rezervirane za samo i jedino amo Tokio Hotel -.-.
Ipak, ono što najviše pamtim iz San Marina, a vjerujem da nisam jedina, svakako je muzej torture sa svojim originalnim eksponatima sprava za mučenje od kojih se većini okreće želudac pri čemu nimalo ne pomažu precizni opisi i crteži s uputama za uporabu iako moram priznati da mi je pri pogledu na jedan izložak srce malo brže zakucalo, ali iz sasvim drugih razloga.


A onda je došao red na novih 8 sati vožnje, nove pregovore oko muzike, pjevanje (pra)starih talijanskih uspješnica i na kraju tragičan rastanak na Delti gdj se odjednom za 200% povećao broj osoba iznad 18 i pasa.
Sve u svemu veoma pozitivo iskustvo i iako sam s vremena na vrijeme imala osjećaj da je putovanje samo moje i Pilino (err..recimo da se malo odvajamo) ostat će mi sigurno u lijepom sjećanju.

utorak, 06.05.2008.

Who saves me from hell? And who is my god? And where is my soul? (Questions right from the start)

Svaka se slobodna osoba, još od davnih dana, slobodno može prikloniti bilo kojoj religiji i to je nešto što svi bespogovorno prihvaćamo i njihove različitosti imamo na umu govoreći o vjerskim sukobima ili drukčijim načinima života. Opet, kao osoba koja je bila kršćanin i prošla kroz mnogo razmišljanja o izborima poput toga, čini mi se da su sve religije u nekim najgrubljim i najuopćenijim crtama iste. Jer, bit svake religije slična je i u temelju dobra; ljubav, mir, istina, ali oko te početne (pozitivne) ideje gradi se kult događaja i ličnosti, predstavljaju nam se razni idoli i razne dogme; da bismo došli do onog središnjeg čemu se želimo prikloniti pred nas se stavljaju zakoni, službe, uvjeti... toliko toga što moramo gotovo nasilno prihvatiti.
Ne predstvljaju li svi proroci u suštini isto samo su ih ljudi ogradili i razdvojili? Kako vjera zbog koje se vode ratovi može biti dobra? Zašto bi naš svijet morao na kraju biti uništen, a mi spašeni ili otjerani u bezosjećajno ništavilo? Zašto bi itko tko predstavlja ljubav, istinu, život morao sebe dokazivati spašavanjem iz ognja koji će nas progutati samo da bi zbog (od) njega mogli biti spašeni? Zašto bi morali biti kažnjeni za svoje grijehe? Ne postoji li ravnoteža već u ovom životu, mora li ona uopće postojati? Je li vjera samo još jedan bijeg od surove stvarnosti s kojom se svakodnevno susrećemo, još nešto što nam želi zamazati oči uvjeravajući nas da će biti bolje? A bolje će biti, naravno, ako poštujemo zakone koje su ljudi nametnuli, jer ako vjera i je od nekog višeg bića, od boga; propovijedaju je i zakone donose, ipak ljudi, poročni i okrenuti sebi i svom profitu kao što nam je to svima bliže ili dublje u prirodi. A opet, ako nam religija ne može pokazati put, što može?
Naravno, tu je i neizbježno pitanje smrti i onoga što za njom slijedi. Ima li raja, ako vjerujemo da ga ima ili nas čeka razočaranje? Hoćemo li uopće dobiti priliku da se razočaramo? Hoćemo li zbog sumnji gorjeti u paklu? Ima li uopće ičega poslije smrti ili bi i tako i tako trebali težiti ništavilu?Ako i nema, je li dovoljno umrijeti sretan tj. uvjeren da ćemo biti sretni poslije, čak i ako to nije istina? Može li smrt biti samo trenutak mimoilaženja budući da dok smo mi tu smrti nema,a kad ima nje nema nas, kako je tvrdio Epikur?
Znamo da naša tijela, u kojem god obliku, prije ili poslje postaju dio životnog kruga te da svaki novi organizam na neki način nosi dio nas u sebi jednako kao i energije koja ne može jednostavno nestati već samo promijeniti oblik. Možemo li stoga vjerovati u neku vrst reinkarnacije kada već dajemo dio onoga što smo bili drugim životima ili je to samo gorka realnost biološke ravnoteže i kemijskih procesa?
I tako, nevjerovanje nosi više pitanja od vjerovanja oblikujući tako još jedan paradoks po kome je čovjek koji se oslobodio stege religije i vjere još jače sputan strahom i neznanjem. A svemu tome u korijenu je osnovna ljudska potreba da shvati koja je njegova svrha i zašto li je uopće ovdje jer po tome se razlikujemo od životinja, po tome smo «sapiens», po želji da shvatimo svoju ulogu u toj čudnoj igri koju nazivamo životom. Naravno da vjera u više biće tu pomaže, naravno da je tada lakše objasniti ono u što ni znanost nije sasvim sigurna.
Ipak, većina prirodnih reakcija je spontana tj. nije im potreban vanjski poticaj da bi se dogodile, ali zbog nečega; možda ljudskom rodu tako slične egocentrije, mi odbijamo povjerovati da je i stvaranje svijeta, svemira, života započelo slučajno jer bismo time izgubili na važnosti. Kada bismo znali da ne postoji nitko «iznad» tko se za nas brine već da smo plod lančane reakcije potaknute slučajem ne bismo se više mogli smatrati posebnima i nadmoćnima. Zato trebamo religije, zato moramo u nešto vjerovati pa iako to ne znači da ćemo zboga toga biti bolji ili se okrenuti istini i moralu. Istina je individualna, savtko od nas ima svoju istinu; moral smo sami izmislili.
Kako onda znati čemu ćemo se okrenuti? Nekoj višoj slil, nerealnoj, onoj koja preuzima odgovornost zasigurno nam je najprivalčnije.
Zašto ne bi mogli jednostavno ostvariti ciljeve koje si zadamo i realno prihvatiti da sada možemo živjeti i biti sretni, a da ćemo poslije biti samo karika u biološkoj izmjeni tvari baš poput svega živog i neživog?
Jer smo ljudi; još uvijek u toliko djeca da trebamo nešto što bi nam pred surovom realnošću zatvorilo oči i činilo nas, makar prividno, bitnijima no što doista jesmo.

EDIT: ovo je pisano dosta prije, ali je svojevrsan odgovor na ovo valarauko pa eto ...

utorak, 22.04.2008.

Creating a mad scientist ili manijakalno obilaženje predavanja

Kao netko tko se smatra znanstvenkom u nastajanju rijetko kad propuštam prilku za čuti neko dobro predavnje ili saznati nešto novo van knjiga koje su često već zaostale za onime novootkrivenim pa sam tako u zadnjih par tjedana skupila popriličan broj događaja i predavnja na koja bih se željela osvrnuti. U pratnji je uvijek bila The Pilgrim u kojoj sam našla idealnog partnera za ulazak u svijet znanosti kao i društvo za sjedenje po stepenicama između predavnja i razglabanje koliko o fizici toliko i o metalu.
Još nas dio Festivala znanosti očekuje, a i ono do sad viđeno bilo je izvrsno kao i druga predavnja koja smo uspjele obići nevezano uz sam taj događaj.
Slijedi pregled.

Otvoreni dan Instituta za fiziku u Zagrebu

Zahvaljujući našoj profesorici fizike, uspjele smo se ugurati u obilzak Instituta za fiziku i Instituta Ruđer Bošković s grupom studenata fizike Filozofskog fakulteta u Rijeci i usput si priskrbile gotovo cijeli dan šalabajzanja po Zagrebu. Posjeti institutima bili su stvarno dobri i ne moram ni spominjati koliko je dobro vidjeti kako sve to zaista izgleda i odmaknuti se od onog svijeta uljepšavanja, teorije i aproksimacija kojima se bavimo u školskom programu koji, nažalost, često zna biti nezanimljiv i sputavlački nastrojen. Također, razgovarati s pravim stručnjacima, ljudima koji su tome posvetili život kao sebi jednakima nešto je što bilo kome tko svoju budućnost vidi u području znanosti mora biti i jest od velike važnosti.
Osim obilaska laboratorija (laseri, stvaranje plazme, fizika površina, magnetska mjerenja) odslušale smo i dva predavanja koja su neke temeljne zakone fizike prikazali u novom svijetlu dajući zamah i predavačevoj kreativnosti i zanimanju publike. U tom tonu, predavanje o podjeli virtualnih (silonosećih) i stvarnih čestica u svemiru završilo je izradom koktela (moram priznat da se, budući da smo se prošvercale kao punoljetne, i nismo baš oduševile), a ono naslovljeno "Fizičar u kuhinji" pokazalo nam je primjenu plinskih zakona na kruh koji jedemo, čudno agregatno stanje tijesta za čije proučavanje na fakultetima u inozemstuvu postoje cijeli odsjeci, a na kraju i kako izračunati koliko treba peći puricu od 6 ili 8 kila. Objašnjeno je i kako se spektrografijom prikazuje stavarna korist od štednih žarulja koje doista emitiraju svjetlost samo u vidljivom spektru pa njihov spektar nije neprekinuta krivulja nalik valu poput onog običnih žarulja gdje su gubici ogromni te kako pomoću zavojnice od bakrene žice i malo plina napraviti nešto nalik plazma televizoru (kad bi bar to doslovno išlo tako pa da si možemo priuštiti homemade plazmu), isto tako kreativnost znanosti bila je na cijeni u laboratoriju za fiziku površina gdje se svi procesi vode postupkom zamišljenim poput čitanja Braillevog pisma kod slijepaca.
Što se šalabajzanja tiče, pogledale smo Dalijevu izložbu koja unatoč prisutnom nerazumijevanju što je umjetnik htio reći nikoga ne otsavlja ravnodušnim, barem što se tehnike brkatog čudaka tiče. Ostatak vremena provele smo po raznim krnjižarama, na pohanim tikvicama i naravno, škicajući zagrebačke alternativce.
Kao iskustvo za naša buduća (uglavnom imaginary) putovanja (err...snalaženje nam i nije najjača strana) i moguću (vjerojatnu) karijeru svakako pozitivno i poticajno.

Dr. Ivan Đikić: Izazovi suvremene znanosti, Dani novih tehnologija

Iskreno, ovo je bilo jedno do predavanja od kojega sam očekivala više nego je naposlijetku bilo ponuđeno. Iako je dr. Đikić vrstan govornik i predavač ono je izgubilo na atraktivnosti i kvaliteti većinom zbog konstantno prisutne političke i kritičke note iza zadane znanstvene teme. Iako je govorio i o svome području, borbi protiv tumora, nje se dotakao samo kratko i bez pretjerano dubokog objašnjavanja (iako je recimo dobro znati kako se i tumori šire pomoću sebi svojstvene vrste matičnih stanica čije uništenje je jedini način da se tumor ubije dok ga sv druge metode smanjuju ili odgađaju, te da svaka terapija u principu samo potiče njegov rast pomalo stvrajući kontraefekt željenome) usmjeravajući se na druge aspekte znanstevnog rada poput svojega.
Ono čemu se mora pridati istinitost od svega rečenog sigurno je činjenica da se u sredinama poput naši kreativni pojedinci sustavno guše i sputavaju što ih tjera da od svojih zamisli odustanu ili ih pak ostvare van matičnog područja kao i da je u financiranju i poticanju znanosti kod nas najprisutnije ono što se karakterizira kulturom korupcije i potezanja veza. Govoreći o svojim projektima, više je nego jednom napomenuo da su financirani stranim kapitralom dodatno tako naglasivši u koliko je podređenom polažaju znanost u našim krajevima iako se rado volimo kititi titulama koje znanje sadrže u sebi. Nažalost, doista se za sve vuku veze i doista se kreativce "ubija" i uniformira, počevši od osnovne škole pa nadalje što je opet problem neadekvatnih odredbi koje takvo što dopuštaju.
Inače, ovdje je bila Boky sa mnom i ne mogu se ni na njeno društvo ni najmanje požaliti, još sam i dobila toplu čokoladu, i tko onda ne bi u znanstvenike.

Korado Korlević: Svjetlosno onečišćenje, školski izlet u zvjezdranicu Višnjan
Gospodina Korlevića, priznatog i uspješnog astronoma već sam imala prilike čuti i svaki puta pokazao se vrijednim i njamanje poklonjene mu pažnje. Pionir na našim prostorima u temi kojom se bavio prikazao nam je svu širinu i opasnost od nečega čemu smo možda i svaki dan svjedoci a što zbog slabe informiranosti teško prepoznajemo.
Svjetlost se oko nas nesmiljeno rasipa, energija se troši, a posljedice za okolinu i biološku ravnotežu često su kobne. Počevši od svima poznatih kornjača želvi koje prelaze cestu do supermarktea ( a rijetke preživljavaju taj kobni prijelaz) misleći da je njihova svjetlost zapravo svjetlost mjeseca koji ih navodi prema moru do činjenice da zbog neekoloških lampi izumiru leptiri, a raste broj pauka koji se gnijezde ispod svjetiljki gdje im hrana doslovno pada s neba (izbrojano više od 1000 crnih udovica pod rasvjetnim tijelima na istarskom ipsilonu), također stradavaju i ptice, kote se mravi, a lokalne zajednice obećavaju sve više i više svjetla koje u krajnjem slučaju poremećuje i ciklus dan-noć na koji su ljudi naviknuti što i kod nas samih može imati posljedica. Rješenje naravno nije u razbijanju okruglih ili simetričnih lampi koje rasipaju svjetlo na sve strane kao ni onih koje su umjesto na cestu usmjerene prema prirodi već u edukaciji i širenju svijesti.
Dakle, ne daj bog da postavite okrugle lampe u vrtu; nakotit će vam se mravi i pauci, djeca bit kratkovidna (dokazano za bebe koje spavaju u tzv. lošem mraku), a mrtve ptice padat s neba.


George F. Smoot: Fate and History of the Universe, Festival znanosti

Još od prošlogodišnjeg iznimno pozitivnog iskustva i ja i Pilgrim s odušeljenjem smo očekivale novo izdanje Festivala znanosti u Rijeci, a prilika da uživo čujemo Nobelovca koji je relativno nedavno tu nagradu dobio za svoja otkrića došla je kao šećer na kraju i nadovezala se savršeno na višemjesečno proučavanje što o sličnim temama misli još jedan veliki um teorijske fizike, Stephen Hawking.
Tema predavanja bila je zastupljena kroz priču o pozadinskom ili reliktnom zračenju koje je odraz topline prvobnog, gustog svemira nastalog Velikm praskom čijim se nejednolikostima objjašnjava nastanak galaktika i zvijezda uopće.
Iako možda malo nepristupačnije nego ostala predavnja koja ovaj izvrstan događaj može ponuditi zbog jezične barijere, ali i lagane nerazumljivosti onima neupućenima u temu predavanje je bilo iznimno posjećeno, a i sam se predavač pokazao kao osoba vrijedna te pažnje, osobnošću podjednako kao znanstvenom izvrsnošću i širinom.
Ipak, ono što me doista oduševilo bila je tribina u večernjim satima na kojoj je profesor odgovarao na pitanja publike (ou jea, i sa mnom, iako sam od tremne jedva držala mikrofon) pokazavši tako punu širinu svojega znanja, ali i dobrošudnost naravi i simpatičnost koja naprosto oduševljava; pokazao se upravo onakvim kakav bi znanstvenik trebao biti.
Dakle, nedavno je otkriveno da se svemir širi sve brže i brže što se objašnjava pojmom tzv. tamne energije (dark energy) koja bi služila kao neka vrst kozmološke konstante s negativnim pritskom koji na svemir djeluje odbojno tjerajući ga na što bržu ekspanziju što bi nas na kraju moglo dovesti do toga da se sva nebeska tijela oko nas toliko odmaknu da ih nikada više ne možemo, sputani brzinom svjetlosti kao maksimumom, vidjeti ili komunicirati s njima te bi ostali sami u svom izoliranom djeliću svemira; naravno, radi se o desecima milijardi godina, a tu je uvijek i mogućnost da će se taj pronalazak drukčije objasniti ili da ćemo tamnu energiju zamijeniti novom teorijom prihvatljivijeg rješenja, pogotvo zato jer ideja tamne energije u nekim varijantama povlači i ideju nove singularnosti, obrnutog Velikog praska tzv. Velikog sažimanja u slučaju da se ta sila o kojoj gotvo ništa ne znamo i koja je malo iznad obične hipoteze odluči ponašati na način obrnut sadašnjem.
Unatoč tim predviđanjima pamtit ću to druženje, ako se tako može nazvati, s oduševljenjem i kao apsolutno pozitvno, a prof. Smoot seli se na listu mojih idola zajedno s Heisenbergom, Hawkingom i Harrisom (err da, nije fizičar nego basist,ali...).

Petar Suhadolc: Moć vode, festival znanosti

Tsunamiji nisu ništa novo i ništa neobično, a uzrokuju ih mnoge pojave s kojima su nas davili na geografiji poput smicanja ili podvlačenja litosfernih ploča. Na otvorenom moru su bezopasni i visoki tek oko pola metra, ali zato 300-400 km dugački i brzi oko 800 km/h, a kad dođu do luke i sva se energija sabije u malen prostor amplituda im raste do ogromnih visina.
Radi se o fenomenu o kojem se jedno vrijeme mnogo govorilo zbog tada aktualnih stradanja, a sada smo imali priliko od stručnjaka čuti o objašnjenju i povijesti te razorne pojave koja i nije tako rijetka ( svakih 12 godina na poluotoku Kamčatka), a odigrala je i neke od važnijih uloga u povijesti (tsunami izazvan izljevom vulkana na Santoriniju uništio je Mikensku kulturu vodeći Grčku u tzv. mračno razdoblje).
Zanimljivo i korektno predavanje s mnoštvom korisnih grafova i snimki uz objašnjenje da nije sve baš tako jezivo ako što se čini niti toliko napuhano kako to novine prikazuju.
Manji tsunami može se doživjeti i na Jadranu bez ikakvih većih posljedica, a većina zemalja u sustavu je obavještavnja kada se opasnost nađe u blizinu. Na kraju krajeva, svi koji žive u neboderima na vsikom katovima garantirano su sigurni i ako su u blizini nemirnog fjorda (u fjordovima tsunamiji nastaju zbog potresa izazvanim otpadanjem dijelova obale) ili širokog zaljeva.

Korado Korlević: Voda u svemiru, Festival znanosti

Kad obično govorimo o planetima s vodom u našoj blizini mislimo većinom na Mars za koji je i dokazno da je imao oceane, a ledene kape na njemu još označuju prisutnost vode u krutom stanju.
Prof Korlević proveo nas je duž Sunčeva susatva na mnoga mjesta koja su jednom mogla stvoriti život ili na kojemu se on može iz vode potaknuti implicirajući tako da bi naši daleki potmci mogli živjeti na nekom od bližih nam planeta ili mjeseca nekih od plinovitih divova poput Saturna.
Jedinu zamjerku ovdje mogu naći u inzistiranju da tražimo život tamo gdje se on može zasnivati na vodi i ugljikovim spojevima poput nas samih; ovakvo provođenje antropskog načela (ugrubo: svemir je takav zato jer ga mi takvi kakvi jesmo promatramo kroz prizmu našeg postojanja) potpuno isključuje sav moguć život koji mi možda ne možemo pojmiti jer je drukčije građe nego što mi život, poučeni sobom kao primjerom, zamišljamo. Također mi je mrska pomisao na poticanje života iz vode na nekom od potencijalno naseljivih planeta ili satelita; to bi opet bio život kakav mi pozanjemo gotvo nasilno doveden na svijet koji bi ga možda razvio na drugi način. Takvo igranje boga također ostavlja otvoreno pitanje našeg postojanja, jer ako mi možemo dovesti život na druga mjesta u svemiru kako znamo da ga netko drugi nije donio nama? Sve rečeno upućuje na velike šanse za prvu tezu.
Zanimljivo i atraktivno predavanje na kakvo smo od ovog vrsnog predavača i navikli. Mnogo toga doista nisam znala i bio je užitak to naučiti i saznati dajući si pritom mogućnost kritike i promišljanja.

četvrtak, 20.03.2008.

Primitivizam

Večeras su na Dnevniku objavili vijest o prijetnji zagrebačkih Bad Blue Boysa pripadnicima ostalih subkultura u «njihovome» gradu. Ako ste punker, metalac, rocker ili alternativac nije vam sigrno u subotu izlaziti van, poručili su Internetom kao odgovor na sukob od prije nekoliko dana kada je poginuo jedan od pripadnika njihovih redova; priča je da su oni prvi izazvali sukob. Nakon toga, uslijedili su i novi napadi, a sada i ovaj poziv na čišćenje grada od drukčijih koji su očito u očima obožavatelja kluba s Maksimira nepoželjni u tolikoj mjeri da bi im zdravlje moglo biti ugroženo zbog onoga što jesu i hrabrosti da to pokažu tj. da iskoriste svoje pravo da to i budu.
Iskreno, sve mi to zvuči zastrašujuće i nevjerojatno. Znam da još uvijek ima mnogo mladih koji pripadnike navedenih subkultura smatraju čudacima, poremećenima ili opasnima (često i ološem) te da mnoge predrasude još uvijek čvrsto stoje nesrušene što sam s vremena na vrijeme spoznala i na svojoj koži, ali da je razina tolerancije danas još uvijek takva da bi se pribjeglo fizičkim prijetnjama i obračunima do sada nisam mogla povjerovati. Zar je moguće da smo još uvijek toliko zaostali? I kakav je to odgoj i kakvo je to društvo koje promovira kažnjavanje različitog i to pod krinkom nekakvog patriotizma i sporta? Jednostavno mi je nepojmljivo da takva zadrta razmišljanja mogu nekome biti toliko duboko pod kožom da je u stanju napasti nekoga iako za to nema nikakav valjani razlog. Ako je to moguće, a očito da jest i dapače, sveprisutno, onda se niti dana nismo pomakli od tzv. mračnih doba u kojima je čovjek kao bio zaostao, i ništa nam što danasa imamo ne pomaže ni najmanje ako smo u stanju proizvesti takav sustav mržnje koji nigdje u prirodi ne postoji, a kreće od ideje da sve što je različito treba istrijebiti.
Potresena sam, šokirana i isfrustrirana i osjećam se općenito jadno što se moram zadovoljiti time da budem sretna što me ne mora biti strah izaći jer ne živim u Zagrebu. Primitivizam je očito svuda oko nas.

Komentari:

http://shtukasafisha.blog.hr/
http://metalacpise.blog.hr

utorak, 11.03.2008.

Juno

Prošle subote Freak club je odlučio, doduše u malo krnjem izdanju (The Pilgrim, Sheky i moja malenkost), zamijeniti zadimljeni prostor rock-klubova kinodvoranom, a pive kokicama pa smo se harbro otputili prema riječkom Cinestaru. Izbor filma pao je na "Juno" redatelja Jasona Reitmana što nam se učinilo prikladnim i s obzirom na uzrast (iako nije da više imamo 10 godina pa moramo paziti što gledamo, ali...) i zato jer je komedija. Na kraju krajeva, film je bio višestruko nominiran za Oscara, a neke je od tih nominacija i potvrdio poput one za najbolji originalni scenarij što bi trebalo biti garancija dobro potrošenih 96 minuta koliko film traje.
Ono što se filmu svakako ne može prigovoriti jest da nije duhovit jer radi se o filmu kojemu ćete se tijekom gledanja višed nego jednom zasigurno nasmijati što se najviše može zahvaliti izboru pomalo nekonvencionalnih likova i dijalozima začinjenim kontrastima i smještenim u situacije gdje moraju izazvati smijeh, a na kojim a film zapravo i počiva. Ipak, to je jedina komponenta filma koju se može okarakterizirati kao potpuno uspjelu jer sve drugo što bi trebalo označiti kao kvalitetno ostavlja dojam nepotpunosti.
Već je sam scenarij poprilično plošan i nedorađen, a priča i ne tako originalna da bi se posebno isticala iako su sudbine trudnih tinejdžerica u serijama i filmovima ipak malo drukčije od one naslovne junakinje, ali izvedba je jednostavno takva da to ne doživljavamo kao nešto iznimno posebno ili čudno. Naslovna junakinja također bi trebala biti posebna no radi se o punk-rock nastrojenoj 16godišnjakinji britka jezika kakve smo i prije viđali kao i obitelji poput njezine koja ju u potpunosti u toj odmaknutosti od standarda prati.
I opet, pri karakterizaciji likova nije im, unatoč potencijalu kojeg takva mizanscena posjeduje, udahnuto ništa previše života niti su posebno dobro razrađeni, a čak je i intimistički pristup vođenja radnje iz prvog lica pomalo neuspio u ideji zbližavanja Juno s publikom; ona jest simpatična, ali gledatelju ipak ostaje samo lik iz filma, nekonvencionalan ali vjerojatno već viđen.
Što se tiče glumačkih nastupa također ne bih mogla izdvojiti ničiju izvedbu kao posebno dobro iako je Ellen Page solidna u naslovnoj ulozi kao i njezini školski prijatelji (Olivia Thirlby i Michael Cera ) dok je uloga Jennifer Garner svedena na pomalo cmizdravu, a svakako stereotipnu majku i ženu (zapravo, dio zapleta s bračnim parom Loring koji će posvojiti Junino dijete tj. njegovo rješenje nekako s lišeni dramatike i nezanimljivi) što, vjerujem, nije ni blizu ostvarenja njenih glumačkih potencijala.
Opći dojam nakon gledanja filma nije negativan, ali ostaje osjećaj nepotpunosti i spoznaja da je potencijal bio mnogo veći no ono što smo dobili kao gotov proizvod što me, s obzirom na sve pohvale (pogotvo na račun scenarija kojeg je napisala bivša striptizeta Diablo Cody), ostavilo pomalo razočaranu. Film je svakako simpatičan i na trenutke doista duhovit, ali u principu i ništa više, po mom osobnom mišljenju uza sve je trebao biti mnogo bolji.

subota, 02.02.2008.

Tama

Bježala je osjećajući kako strah preuzima svu kontrolu nad njenim, odjednom tako slabim, udovima. Njena snaga kao da se svakim trenutkom topila i nestajala. Njen dah postao je ubrzan, a pluća su je boljela. Ona podigne svoje ruke k očima i, na svpj očaj, shvati da su opet postale stare; samo tanka koža koja beživotno visi s poroznih kostiju. Ona stane, nije mogla više, staro ju je tijelo izdalo. Čula je progonitelje iza svojih leđa; osjećala njihov dah na svome vratu. Bilo je gotvo.
Okrenula se prema njima, pokazat će im da ne umire tako lako, pa makar bila samo onemoćala starica. Ona izvuče svoju oštricu koja joj se učini teža no ikad; jedva ju je držala dovoljno visoko da bi se mogla pokušati boriti. Napadači je ubrzo opkoliše, lica im bijahu mutna pa ih nije mogla prepoznati, ipak mogla je razaznati njihovu tamnu kožu i vitku konstituciju kakvu je i sama nekad imala. Progonio ju je vlastiti narod.
Ne, to nije bilo moguće, pa ona im je odavno pobjegla, oni je ne bi slijedili na svjetlost, ona se ne bi vratila u podzemlje...
Strava ju obuzme kada likovi oko nje počnu bugiti oštrinu i oblik, blijediti i postajati samo jednolična izmaglica. I kamo god je pokušavala gledati samo je izmaglicu vidjela. Zar je moguće da je gubila vid?
«Slijepa», prođe joj mislima, «potpuno slijepa.»
Ona padne na koljena i rukama pokrije lice, rukama koje sada nije mogla vidjeti. Na prstima osjeti tople suze, plakala je poput malena djeteta izgubljena na potpuno nepoznatu mjestu. A i bila je izgubljena, izgubljena u bjelini koja je prekrila sav njoj dosad poznat svijet u kojem se i tako očito nje baš najbolje snalazila.
Začuju se koraci, a zatim i zveket oružja kad joj protivnik odnese oštricu iz ruke snažnim zamahom, hladan metal u trenutku prođe kroz njene grudi sve do srca koje je još uvijek ubrzano kucalo. Ona na usnama osjeti svoju krv i pomisli kako je slatka, i bijaše joj to zadnja misao.
Renor D'Issan naglo se uspravi u mekoj travi i mahnitim se pogledom počne ogledavati oko sebe. Nije bilo nikoga, samo nekolicina usnulih razbojnika.
«Samo san, bio je to samo san», ona tiho prošapće teško dišući kao da je doista trčala. Rukama opipa svoje još uvijek mladoliko tijelo tražeći ozljede, a potom, ne našavši ih, podigne dlanove k očima; koža je još uvijek bila glatka i sjajna, još uvijek je mogla vidjeti. Znajući da sigurno neće opet zaspati ona ustane i počne nervozno šetati čineći male krugove oko svog položaja.
«Ovo je ludost», pomalo ljutitio pomisli i zaputi se prema vatri. Pa nije ju jedan san mogao toliko preplašiti; bio je to samo dio kletve, ostatak od onoga što je smatrala prošlim životom. Često je loše spavala, još češće je imala zastrašujuće i krvave snove, zašto bi je baš ovaj toliko uzbudio? Ona još jednom odmahne glavom tjerajući uznemirujuće misli od sebe kao da su insekti koji su došli piti njenu tamnu krv; sada nije bilo vrijeme za takve stavri, nije li joj već svega bilo dovoljno?
Opet se prisjeti princeze, njena pogleda kada su napustile selo i onog tereta koji joj je mogla na leđima zamisliti; i ona je sada trebala nositi takav. Pogriješila je, odbacila je sebe kako bi prigrlila sliku stvorenu u umu zaluđenu osjećajem koji ju je veoma lako mogao prevariti, a ovoga puta pitala se ima li povratka. Doista se ponašla kao slijepac, slijepac poput onoga koji ju je toliko očarao, a sada je mirno sjedio kraj vatre gledjući u nju, onoliko koliko se to gledanjem moglo nazvati.
Renor sjedne njemu nasuprot i ne mogavši otjerati tu misao iz glave i posvetiti se predano prijekoru koji je sama od sebe zaslužila, ona se zapita gdje zapravo gledaju te blijede oči. Je li on vidio nešto što, zatočeni u svijetu boja i oblika, drugi ne mogu razumjeti?
«Ne znam tvoje ime», reče slijepac prekidajući tišinu, ujedno razarajući tok njenih misli; gledao je u nju kao da je doista može vidjeti. Renor se prisjeti bjeline iz svog sna, je li i ona sada za njega bila samo izmaglica?
«Renor, zovem se Renor D'Issan», ona mehanički odgovori. Gledala ga je u oči ne mogavši se oteti osjećaju da je ona ta koja je izgubljena unatoč posjedovanju one sposobnosti koju nazivamo vidom; u tim očima, koje je toliko sanjala, bilo je sada nečeg toliko uznemirujućeg; ona spusti pogled i zagleda se u vatru.
«Sjećam te se Renor D'Issan», on ponovno progovori, «sjećam se tvoje kazne, tvojih krikova kada je toliko boli pušteno u tvoj krhki um.»
Pogled joj se s vatre opet vrati na njega, ispunjen nekim davnim bolom. Uspomene počnu nekontrolirano navirati u njen još uvijek, kako je rekao, krhki um.
«Ne znaš o čemu govoriš», reče glasom koji je skrivao suze.
«Znam i mnogo više no što misliš Renor D'Issan, poznajem bar djelić tvoje boli; i moja su sjećanja još uvijek zarobljena u tvojim mislima. Zar ne shvaćaš, sudbina nas je ovamo dovela.», on odgovori podjednako smireno i hladno, dok je u Renor ključao bijes, a tople joj suze vlažile obraze boje ebanovine. Ona izvuče oštricu i skoči do njega rušeći ga jednim potezom; uzevši mu oštricu, svoju uperi u njegove grudi.
Sudbina? Kako se samo usuđivao spominjati joj sudbinu, neku silu koja bi njome trebala upravljati; ona je bila slobodna, SLOBODNA, pa makar ta sloboda značila da će uvijek griješiti; njome nitko nije mogao upravljati. Nije mogao samo tako u njen život uvoditi još jednu laž. Takve su je odabno razočarale.
A on, on je bio jedan od onih čije su je misli godinama, stoljećima proganjale i uništavale sustavno njen um, koje su je toliko puta otkako je pobjegla učinile krhkom i slabom, potjerale je u nesigurnost i neshvaćanje; zbog njih je izgubila svoj put. Ona je bila borac, i nikako, ali nikako nije mogla biti obična i izgubljena kako se danima osjećala.
Sav bijes nakupljan toliko dugo sruči se iz nje na ovu priliku pod njenim nogama; sva nesigurnost, sve greške, svi propusti. Stara samouvjerenost vrati joj se u udove te mu ona vrati oštricu plešući opet svoj ples smrti, ono što je bilo poslijednje što su vidjeli toliki kojima je njena oštrica oduzela život. Na trenutak, bila je ona stara, Renor koja je znala kamo ide, koja je znala što želi i koju nitko nije mogao spriječiti. Konačno je opet sve shvatila; na usnama još valžnim od suza titrao joj je osmijeh. Ipak, ona vrati svoju oštricu u korice smirujući uzavrelu krv u svojim žilama; pretjerala je, a to nikamo ne vodi.
«Ne vjerujem u sudbinu, vjerujem u sebe i svoje greške», reče sigurnim glasom.
Začuvši struganje oružja koje se vraćalo u korice, on joj priđe bliže i izazivački upita:»Zar se ne žilš boriti Renor? Zar mi ne želiš zabiti oštricu u grudi kao što su tebi u snu učinili?»
«Ne», ona odgovori po prvi puta osjećajući da mu je jednaka, «želim znati više o onome što vidiš, o tami iza naših očiju u kojoj očito nisi, poput mene, izgubljen.»
«Ali ti ne vjeruješ u magiju, Renor», dočeka ju dogovor, sada gotovo zaigrana slijepca.
«Ni ne tražim magiju, tražim odgovore», ona mu na isti način odgovori, kao da je bila na svom terenu (ili joj se to samo činilo?).
«A što ako ti ih ne mogu dati, što ako ih ni ja ne znam?» on je opet izazivački upita.
«Želim da mi pomogneš tražiti ih; tama je i predugo u meni, slijepče, i ja ju želim poznavati.», ona smireno odgovori znajući da je time rasprava završena, prešutni dogovor sklopljen.
Slijepac kimne i zaputi se opet prema vatri, u mislima mu je još odzvanjala Sudbina, tom se osjećaju jednostavno nije mogao othrvati; Renor je polako dolazila za njim. Svitala je zora, a oni su se opet gledali preko vatre; dva slijepca iz dva svijeta, odvojeni samo tankom crtom koja odvaja tamu od svijetla odvodeći nas svih ka sivilu.
«Niti ja ne znam tvoje ime», progovori opet Renor.
«Možeš me zvati Gwydion», on odgovori, a glas mu zazvuči gotvo prijateljski. On se nasmiješi; trenutak poslije uvinu se i njene usne.

We'll walk a thousand miles just to see for ourselves
Look behind our eyes
find our hell
And in the light of the sun we go
Through rain and raging snow
to find the things we do not know
(Machinae Supremacy, Trough the Looking Glass)

ponedjeljak, 14.01.2008.

Jabuke

"Voljela bih da nisam ono što jesam, voljela bih da jesam ono što nisam; ono što jesam ne mogu odrediti, ono što nisam ostaje mi daleko. Voljela bih da mogu biti oblak, ali sputana sam realnošću. Poslušala sam savjet; našla sam posao i sada brinem za sebe. Teško je, ali, ne govore li uvijek svi kako je život težak?"
Aurora spusti pero i zastane, prvo precrta poslijednji red ispisan nadasve sitnim rukopisom, a zatim uzdahne pa zgužva papir i baci ga u vatru. Uz izraz lica koji bi se mogao opisati jedino kao neka vrst gađenja prema samoj sebi, ona uzme nož i u pregaču stavi nekoliko crvenkastih jabuka. Već uvježbanim pokretom ona ih počne guliti dok je kora u spiralama padala na drven brodski pod.
«Izgleda da sutra isplovljavamo», progovori stara sluškinja koja je stajala na vratima uporno pokušavajući čuti razgovor njihove poslodavke s kapetanom broda koji je, na Aurorino veliko iznenađenje, bio poprilično daleko od predodžbe kakvu je stekla slušajući priče bezbroj puta ponavljane na dvoru. (Gdje mu je drvena noga, pitala se djetinje naivno, stojeći na drvenom molu pri ukrcaju).
«Već bi bilo i vrijeme», žena nadoda brišući ruke u vječno masnu pregaču, «više od tjedan dana trunemo u ovoj vražjoj luci.»
Aurora slegne ramenima i dobaci joj nekoliko jabuka pa joj se pridruži u poslu. Šutjele su; jedino što se čulo bilo je tiho pucketanje slabašne vatre u kuhinjskom kaminu. Sluškinja ju je promatrala s prijezirom, njene mlade ruke izranjavane od nesigurnih poteza nožem prvih dana rada koje su sada radile bez zastajkivanja. Nije ju voljela, nije ju voljela od prvoga dana, tu djevojku u predobroj haljini koja je prenevješto radila; vidjelo se na njoj da nije samo seljančica kakvom se predstavljala i sve je to u njoj izazivalo samo prijezir. Bila je strogo i prizemno odgojena i sigurna da samo tako odgojene djevojke mogu doista raditi; nikakve gospođice. Uz tu pomisao ona se namršti, a licem joj preleti izraz čistog gađenja.
Još joj jednom uputi zrikav pogled i ubaci u posudu poslijednju jabuku sa svoje hrpe.
«No, požuri se, Qu'essan, samo se tvoje jabuke čekaju», ona ju samozadovoljno prekori pa ustane i krene k spavaonicama ostvaljajući princezu da sama obavi ostatak posla.
Aurora opet uzdahne i ubaci novu jabuku u zdjelu, fiksirajući je pogledom. Pokuša na njih usmjeriti sav bijes, ali jabuke samo ostanu stajati u iskrzanoj drvenoj zdjeli, a jedina promjena na njima očitovala se u smeđim mrljicama na mjestima gdje su se doticale.
U stanju teške rezignacije ona ih počne rezati na sve manje komadiće. Na trenutak pomisli kako sve to i nije bilo toliko vrijedno, a sloboda i precijenjena. Bježala je da bi bila slobodna i što joj je to donijela? Samo bol i razočaranje, samo još jednu priču o idealima koje nije mogla postići. Ona bijesno baci jabuku među prije narezane komadiće i krene na palubu brišući ruke o pregaču baš poput stare sluškinje koja joj je i nesvjesno dala povod da pukne u tako brzo nakupljenom nezadovoljstvu. Još uvijek bjesna nagne se uz ogradu i pogled uperi u tamu mora ispod sebe koja je očito uvijek morala biti ovdje baš onda kada su njeni osjećaji bili uzburkni poput površine mora sama. U navali bjesnih misli i proklinjanja, kako same sebe tako i svih ostalih kiji su joj se u poslijednje vrijeme našli na putu, ona se uspije zapitati kada se poslijednji put osjećala sretnom. I začudi se kako li se brzo prisjetila; prisjetila se kako je prvoga jutra bila sretna vidjevši kako li je lijep dan, a nebo i more iste plave boje , kako je bila sretna kada je uspjela izvršiti zadaću bez da ništa uništi ili ozlijedi samu sebe (a tek je sad otkrila koliko je zapravo nespretna kada pored nje stalno nisu sluškinje koje bi joj mogle pomoći)... Njen se bijes i dodatno pojača kada shvati kakve li ju gluposti mogu razveseliti.
Boje i sunce? Pa nije li to samo stereotip? Biti uslužna sluškinja? Tko bi to htio? Ona rukom udari po ogradi.
Šakom joj prođe oštra bol te se ona svine, a na oči joj navru suze; možda i ne samo od boli. Svinutih koljena i još uvijek stišćući bolnu šaku ona okrene leđa moru i ogradi. Drugom rukom obriše suzne oči te se još jednom zapita treba li joj uistinu sve to, ne traži li opet od sebe previše. Misli joj se uspokoje poput mora poslije bure, a nova se spoznaja počne oblikovati u njenu umu. Možda doista i nije trebala više no da bude dobra sluškinja; pa sreća je sreća, zar ne? Nije bila tuđa krivnja što je ona novostečenu slobodu koristila da bi donosila krive odluke, to nije značilo da je sloboda loša. Niije se morala vraćati daleko u prošlosti da bi se sjetila kako se lako razočarati sobom...Nije to željela opet prolaziti, nije željela opet se uvjeravti da ničega nije vrijedna, a onda se zanositi pričama lijepih mornara koji su se kraj nje samo zatekli u pravome trenutku. A priče o oblacima brzo se riješila i shvatila kako to ne može slijediti. Lijepo je biti nesputan, ali živjeti se mora, a od zraka to još nitko nije uspio. I mnogo ju je spona sputavalo kojih se nije mogla riješiti tako lako; sputavala ju je realnost, napokon je shvatila. A od realnosti se nije mogla osloboditi niti je mogla preletjeti ponor između onoga što je oko sbe vidjela i onoga što joj je onaj tako prisan glas govorio. Morala je za sebe preuzeti odgovornost, a nadnaravne sile poput vjetra umjesto nje to sigurno neće učiniti.
Ona protrese glavom kako bi bol u ruci nesvjesno zamijenila onom emocionalnom kada se prisjetila Renor. Zapita se što li je nju natjeralo da ju onako ostavi i koje li je borbe sama sa sobom vodila. Je li Renor D'Issan sada bila sretna? Nije znala, kao što nije znala što bi trebala osjećati; treba li joj oprostiti ili je jednostavno, u bolu, zaboraviti.
Ona se vrati u kuhinju i nastavi rezati jabuke.
«Ne valja razmišljati previše dugoročno», pomisli, «sada je najbitnije da štrudel bude dobar.»

EDIT: Iako se nitko ne može mjerit s mojom nonom, moram priznati da i Pilgrim radi poprilično dobar štrudel XD

petak, 04.01.2008.

Palach

"Jan Palach (11. kolovoza 1948. - 19. siječnja 1969.), češki rodoljub, student filozofije na Karlovom sveučilištu u Pragu. Nakon invazije pet zemalja Varšavskoga pakta na Čehoslovačku (1968.), Palach je 16. siječnja 1969., usred Praga sam sebe zapalio i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu." (Wikipedia)

Ipak, kada nekome od riječke mlađe, ali i one malo starije, populacije spomenete Palach većina će odmah znati da se radi o kultnome klubu u Kružnoj ulici koji ovih dana navršava četrdeset godina otkako je otvoren, najprije kao studentski klub, a poslijednjih deset godina i kao multimedijalni centar.
Iako se ne radi o nikavom posebno dobro uređenom ambijentu ( iako se nakon nedavnog preuređenja i na tom polju klubu može dodati plus), a sa stanovišta nekoga tko sluša normalan metal i rock ne mogu baš ni izbor glazbe pohvaliti osim u rijetkim prilikama kada smo i tamo znali čuti nešto što bi okarakterizirali doista kvalitetnim, Palach u gradu Rijeci ima poseban značaj.
Naime, unatoč svim pokušajima da se održi imidž Rijeke kao alternativnog grada i doista velikog broja mladih koji bi se u te i takve skupine mogli svrstati, činjenica je da ta ista mladež i nema mnogo mjesta na kojima bi mogla provoditi večeri pogotovo ako žele izbjeći komercijalu i narodnjake (tragično, ali postoje primjeri dobrih mjesta koja su se preorijentirala na razne Dare Bubamare isl.), a možda čak i otići nekamo gdje ih neće baš svi gledati čudno zbog crnine, šminke ili frizure. I tu dolazimo do Palacha koji je oduvijek bio i ostao mjesto na kojemu su se sve vrste alternativaca mogle osjećati kao kod kuće. S obzirom da je slušanje metala u našoj obitelji nekako prijelazno ( to nam je u krvi ) i moj je otac u danima svoje mladosti odlazio u Palach, a već je onda to bilo jedno od rijetkih, ako ne i jedino mjesto gdje se takva vrst glazbe puštala.
Naravno da je danas situacija mnogo drukčija i da možda starijima svo to vrijeme izgleda, iz današnje pozicije, mnogo bolje nego je doista bilo, ali činjenica ostaje da su generacije metalaca, punkera i sličnih učinile Palach kultnim i omiljenim mjestom gdje su uvijek mogli otići i biti kakvi jesu, ali ne progonjeni čudnim pogledima.
Ono što me potaknulo da napišem sve ovo zatvaranje je Palacha koji i službeno prestaje raditi od 7.1 ove godine, a sve zbog uobičajenog prepucavnja na razini grad – vlasnik potaknuto ničime osim profitom kojeg u klubu očito nema dovoljno. Naravno sada slijede razne isprike i objašnjenja, priče o klauzuli o radnom vremenu i zvučnoj izolaciji, ali na kraju krajeva sve se svodi samo i jedino na novac.
I bilo je tužno danas zadnji put sjediti tamo savršeno svjesni da više nećemo dolaziti poslije škole niti sjediti na klupicama po sunčanu vremenu dok se ostatak vječno prisutnih metalac nabacuje lopticom ili barem nešto slično.
Na kraju krajeva, mnogi su mladi bendovi dobili priliku svirati upravo u Palachu, a tamo su se i veoma često održavali razni performansi ( festival nove umjetnosti održan je krajem 2007.) tako da se moglo doista svašta vidjeti; od prijatelja prvi put na pozornici ( yep, na ovogodišnjoj Gitarijadi sudjelovao je jedan od članova Freak cluba) do feminističkog punka i čovjeka koji ima golu ženu u hladnjači (performans, naravno), dok je podlijednja ideja bila postavljanje spomenika Parafima tj. riječkom valu punka čiji su se znaci života s vremena na vrijeme baš tamo mogli vidjeti.
Duh pravoga Palacha odumro je odavno, izgleda da će sada kapitalizam pojesti i ono što smo pod tim imenom, kao barem djelić mladenačkog bunta i samosvijesti, poznavali.