utorak, 27.02.2007.

Pokušaj...

Ipak sam se odvažila. Očekujem kritiku.
Sjedila je na klupi u parku obavijena tamom noći. Nije bitno gdje, prizor je univerzalan mnogo je takvih bez obzira na "gdje" i "kada". Zvijezde su se svojim sjajem oštro i jasno ocrtavale u kontrastu sa tamnim nebom. U blizini trčkarao je pas. Njegove crne oči pozivale su na igru, izazivajući su govorile:"Hajde, ulovi me!", ali nije joj bilo do toga. Privukla je koljena k sebi i obgrlila ih rukama naslonivši na njih bradu poput male djevojčice. Ta skoro je to i bila. gledala je dolje očekujući svoje glomazne crne cipele, obožavane, ali dočekao ju je pogled samo na obične, stare, izderane tenisice te je zaključila da je bolje podignuti pogled i pogledala u zvijezde. Bile su doista lijepe, gledale ju poput očiju s visina. Oči, nepozvane u misli joj dolepršaju jedne sasvim druge, ali istoga sjaja poput onih zamišljenih, nebeskih. Tuđe oči u mislima, prešla si granicu curo, pomisli i spusti pogled. "Opet se svjesno vodiš ka razočaranju" prekorila je samu sebe tihim glasom. noće je bila mirna i gotovo bez zvuka. pas je nešto uporno njuškao nosa pilijepljena za tlo veselo mašući repom, baš poput razigrana šteneta. Onoga koje svaki večer bježi tražeći pustolovinu. "Da si dopao u ruke kakvom piscu već bi proživio mnoge avanture" obratila mu se još uvijek sklupčana na klupi. "Ali ja nisam pisac" dodala je za sebe, tiho. Pas je podignuo glavu naizgled slušajući s razumom u očima kakav bi bio očekivan od čovjeka
te se trenutak činio kao pozoran slušatelj, ali ubrzo se opet vratio onom što je tako uporno njušio a rep je opet započeo ples lijevo-desno, lijevo-desno...
Uzdahnula je i pomislila kako je teško, sad dok je još dijete. Osjećala je nevjerojatan teret na svojim krhkim leđima i već vidjela, gotovo proročanski, svoje slamanje u budućnosti. strah ju je obuzeo, slutnja da bi se mogla izdati i postati poput svih. Samo marioneta u sivilu. Tama je najednom postala prijeteća, a tišina ju počela gušiti. Pas je prišao bliže, još uvijek veselo mašući repom, on nije znao za bol ni patnju, mržnju ni blato koje nas svakoga dana prekriva, nastojanje da svi postanemo isti, uniformirani, ukalupljeni, on nije znao kako je teško odrastati i odrasti u ovome svijetu kao netko slobodan i sretan. Pogledao ju je pomalo sažalno. Je li to moglo biti razumijevanje u njegovim očima? Pa bio je samo pas... Odjednom se trgnula, kao iz sna i krenula rukama prema njemu. Hitro se izmaknuo, bila je to mnogo puta ponavljana, dobro uvježbana igra. Zajedno su potrčali prema kući. Na licu joj zatitra osmjeh te zabaci dugu kosu i krene dalje dozivljući psa imenom. možda ipak i nije tako teško proletjelo joj je mislima..

nedjelja, 25.02.2007.

Učiniti "pravu stvar"

Danas sam bila na misi i s obzirom da je vrijeme korizme i propovijed je bila povezana uz tu temu te je među ostalime župnik spomenuo kako je svaki od naših dana pun kušnji, pa koliko god bile male.
Vjernici ili ne, ne možem zanijekati istinitost te trvdnje ravnajući se nekakvim općim moralom kao mjerilom. I u najmanjim odlukama uvijek postoje dvije mogućnosti, ona ispravna i ona koja to nije i svakodnevno se više nego jednom odlučujemo za jednu od tih varijanti.
Čini li nas jedna odluka okrenuta onoj lošoj strani lošom osobom? Možda, ali volimo vjerovati da ne, na kraju krajeva, errare humanum est, grješiti je ljudski i svi volimo posegnuti za tom mudrošću i opravdati se. Ono što nas doista može učiniti lošom osobom jest ponavljanje tih "krivih" odluka pa koliko one god bile male. Male greške vode ka većima, kriva odluka na mnogo malih lakše će dovesti do krive odluke kada je u pitanju nešto puno veće.
Učiniti pravu stvar pa koliko god bilo teško, to je zapravo ono čemu bismo svi trebali težiti. Ali to je teško. Više nego jednom učiniti pravu stvar znači povrijediti ili uskratiti sebe sama a još ćešće druge.
A opet, što li je zapravo ta "prava stvar"? Nije li to zapravo pitanje osobne, individualne percepcije, svatko od nas vidi nešto drugo poslije onog pridjeva moralno.
Dakle, kako znati da li je ono što činimo ispravno? pojedine dgovore nudi vjera, pojedine zakon i ustroj druptva ali velikom većinom sve ovisi o nama i tome kako mi vidimo stvari i što se skriva iza broja 1 na listi prioriteta.
Zapravo, u tom pogledu najviše vidimo različitosti među nama koje su silom prilika ukloljene u cjelinu kojoj svi pripadamo. Mikrokozmosi u sudaranju kao dio makrokozmosa, kao što eče jedna veoma bistra osoba.
I tako, kad nas situacija dovede pred zid, u položaj u kojemu moramo odabrati čime ćemo se rukovoditi? ništa doli naše osbne savjesti, a ona može biti tanak glasić koji nas tjera da svojim postupkom sebi nanesemo bol te bi ga rado ugušili pa koliko god se poslije osjećali loše. poslušamo li ga i stisnemo zube također bi se mogli osjećati loše ali na neki način i izdignuti iznad ostaloga, pročišćeni od blata koje svakodnevno navlačimo na sebe svakom malom pogreškom.
Ili možda ne?

subota, 24.02.2007.

Potpuno netipično..

Ne znam što me tjera da pišem ovaj post, nemam nikakvu ideju za temu u glavi, a opet imam potrebu da nešto napišem. Čudna stvar, valjda nekakav spisateljski svrab iako je i nisam neka spisateljica.
Zapravo i više nego jednom zamislim se nad onim što sam napisala i zapitam koja li je svrha i ima li to smisla. Sve te male psihoanalize i pametovanja, a u biti samo ovlaš zagrebane teme veće ozbiljnosti no što ja to mogu pojmiti, a opet stalno im se vraćam i stalno ih pišem, prelijevajući na neki način u njih dio sebe, svoje frustracije i strahove kao i svaki osmjeh.
Prije ili poslije ulovi me želja da napišem i nešto literarnije, obično kad puno čitam i onda lovim samu sebe kako mi mislima plutaju razne rečenice i izrazi, ali rijetko kad se doista odvažim nešto i napisati.
Inspiracija je prevrtljiva stvar, malo je ima a malo ne, a jedna dobra rečenica ne može zamijeniti 50 loših pa koliko god stajale jedna uz drugu.
Inače jako volim čitati i makar se to u zadnje vrijeme svelo na onih 20-30 stranica u autobusu od najranije dobi gutam slova i sve to prije ili poslije i izađe na vidjelo, makar u dugačkim spetljanim rečenicama koje krase svako moje djelo.
I tako polako ali sigurno pretvaram ovaj post u neku vrst spisateljske ispovijedi, a da bude još i bolje, danas sam doista bila na ispovijedi, oslobodila dušu. Uvijek me fascinira koliko je to zapravo pametan sakrament koji nam zapravo pomaže da se pomirimo sami sa sobom a to je svakome potrebno jer uvijek sami sebe osuđujemo više no što nas osuđuju drugi pa makar to možda često i ne izgledalo tako.
Evo, ulovilo me neko čudno raspoloženje, ulovim li se papira pitanje je što bi moglo nastati, ali neću, bojim se razočaranja, ja moj zid još nisam preskočila. A priroda se budi, i sve ćešće nas sunce obasjava, ili mene, a na mom je licu sve češće osmjeh iza kojega se skrivaju ničim izazvane suze.
Sad sam se i previše otkrila, priroda loše utječe na mene, vraćam se knjigama, pisanoj riječi kojoj ne mogu odoljeti i fizici i matematici, znanosti koja me uviek može satima prikovati uz knjige dok tražim rešenje.

petak, 23.02.2007.

Promjene

Svatko od nas i sve oko nas prije ili poslije mora se promijeniti što čini promjenu nečim u potpunosti prirodnim, iako ne uvijek i pozitivnim.
Upravo iz činjenice što promjena može biti loša od njih često zaziremo, bojimo ih se i izbjegavamo pa koliko god nas to tjeralo u vječnu kolotečinu gotovo mehaničkog ponavljanja istih radnji s malim varijacijama na uvijek istu, zadanu temu. I koliko god nas to sivilo uvijek istoga, betbojnoga, gušilo bojimo se napraviti korak prema drukčijemu jer znamo da nas može dočekati razočaranje. između nas i cilja strah se postavlja poput zida koji cilj zamračuje i pretvara u nešto strano, mračno, puno suza te ubrzo odustajemo i vraćamo se sivilu ni ne znajući kolike smo boje ostavili u onome što nam se činilo tamom.
Ipak, nije svaka promjena željena, na neke smo jednostavno natjerani i ne možemo na njih utjecati već im se samo podrediti dok nam druge ostali mogu nametnuti shvaćajući naše ponašanje i razmišljanje, našu individualnost čudnima te ih želeći prilagoditi sebi u nedostatku volje želje i zrelosti za njihovim razumijevanjem. Tada činimo ustupke tjerani jednim drugim strahom, strahom od neprihvaćnja i neruzmijevanja koji nas prije ili posije svih natjera na promjenu, pa makar mikroskopsku jer čovjek je u suštini socijalno biće i treba prijatelje, a prijateljstvo je dvosmjeran odnos, svaka strana mora nešto dati da bi mogla i uzeti.
Najboja promjena ipak je ona koju pokrećemo da bismo dobrovoljno sami sebe promijenili i postali bolji, oslobodili se svojih mana i loših strana ( npr. pisanja blesavih postova) no i za to je potrebna velika hrabrost jer igrati se sa svojom osobom opasnije je od igranja vatrom te se možemo mnogo više opeći. najteža je to promjena i povlači z sobom mnoge druge ali to je ujedno i ona u kojoj trebamo najviše ustrajati jer je uz najveći rizik i cilj na neki način najveći. jedino što treba učiniti jest skupiti hrabrost i zakoračiti u prividnu tamu. Preskočiti zid. preskočimo ga.

"You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears away"

utorak, 20.02.2007.

Odgovornost

Odgovornost je jedna od onih "velikih" i "teških" riječi koje nas dočekaju kada uđemo u tzv. svijet odraslih te napredujemo od onoga dijeteta nesvjesnog svijeta oko sebe do nekoga tko razmišlja i može obavljati neki posao, imati neku dužnost.
Kako je i moja obitelj potpala pod utjecaj kupovanja knjiga jeftino uz novine pa se sad pored mene crveni polica puna hrvatskih enciklopedijskih rječnika dala sam truda da vidim što oni kažu o tome prije nego započnem nekakvu filozofiju.
Dakle, ODGOVORNOST- 1. savjesno, valjano obavljanje dužnosti, 2. preuzimanje obveze i dužnosti u obavljanju posla.
Počnimo od ovoga prvog što je zapravo poprilično jasno, odgovorno obavljati posao znači obavljati ga valjano i savjesno. Odnosno želi se reći da biti odgovoran znači ne izbjegavati dužnosti i u potpunosti se podrediti zadanoj nam obvezi. Ništa novo zapravo.
Što se drugoga tiče radi se o vrlo sličnoj stvari, odnosno o preuzimanju i prihvaćanju svega što dolazi uz određenu dužnost.
Ipak, počinjući pisati ovo imala sam na umu jedan drugi vid odgovornosti, odnosno onu odgovornost koju preuzimamo znajući da smo učinili nešto loše jer jedino odrasla i zrela soba može u potpunosti preuzeti odgovornost za svoje postupke i snositi pritom poslijedice.
Radi se zapravo o nečemu nama jako bliskome i nečemu s čime se prije ili poslije susrećemo, zapravo pišući ovo ja već snosim neku odgovornost znajući da to ide u javnost i da mogu zbog toga biti kažnjena napišem li nešt neprihvatljivo podjednako tako kao što moram odgovorno pisati zadaće jer znam da će me inače stići poslijedice u vidu razno-raznih minusa i onoga čemu nadjevamo razne nazive iako je oninjoš uvijek čine najgorom ocjenom pa makar ju zvali kolcem ili vertikalom, te u biti u priči o takvoj odgovornosti i nema neke prevelike filozofije.
Ipak, nedavno sam se s pojedinom grupom ljudi našla u situaciji gdje je preuzimanje odgovornosti bilo jedna od važnijih stvari. Ne preuzme li netko odgovornost za učinjeno poslijedice će snositi cijeli kolektiv. I tu dolazi do moralne dvojbe u mislima svakog pojedinca, dijela toga kolektiva. Reći tkoje kriv i izdati kolektiv ili šutjeti i otrpjeti potpuno nezasluženu kaznu? Dakako, radi se o potpuno individualnom izbor i ovisi o mnoštvu faktora no u takvoj situaciji tek izlazi na vidjelo puno težina i važnost odgovornosti kao nečega što doista opisuje zrelu i odraslu osobu, spremnu prihvatiti da sve nosi određene poslijedice. Kao netko tko se smatra fizičarem moram tu spomenuti i treći Newtonow zakon, zakon akcije i reakcije jer tu se radi upravo o tome, odnosno svaka akcija vodi do određene reakcije u vidu posljedica samo što pri tome ne govorimo o silama istoga iznosa jer moguće je biti kažnjen mnogo više no što je zasluženo, pri čemu preuzimanje odgovornosti doista pokazuje veliku zrelost koju većina nas još uvijek ne može pokazati niti ostvariti, a i malo odraslih prema godinama može pa koliko god se smatrali zrelima zbog sjedina u svojoj kosi.
U zadnje vrijeme sve je aktualniji i pojam zapovjedne odgovornosti, ali o tome ne bih, u vrijeme kad su se događale stvari obuhvaćene tom temom ja sam još bila netko tko samo jede i spava i možda izgleda slatko. Bez ikakve odgovornosti.

nedjelja, 18.02.2007.

Maskenbal

Danas je jedan od poslijednijih dana tzv. "maškaranog ludila" te se širom svijeta i Hrvatske održavaju karnevali i maškrane povorke. Ove godine nažalost nisam prisustvovala Riječkom karnevalu, ali nakon 6h gledanja prijenosa istog počinjem se pitati što li stoji iza ideje pretvaranja, maskiranja u nekog drugog.
Gotovo instiktivno sjetim se fraze kako "svi u životu nosimo svoju masku" i ne mogu zanijekati njezinu točnost.
Svatko od nas ima neki dio svoje osobnosti ili djelić razmišljanja koji namjerno ne želi podijeliti s drugima, uglavnom zbog straha ili srama te malo ljudi može reći da su doista u potpunosti prihvaćeni, oni takvi, mogu biti duboko zahvalni svojoj okolini koja je očito dovoljno sazrela da bi bila sposobna za tako nešto, no nažalost bojim se da većina ljudi koji smatraju da su prihvaćeni to duguju ničemu drugome do svojoj vještini prikrivanja onih stvari koje su drukčije na takav način da ih šira zajednica ne smatra prihvatljivima.
Također, veoma često sam o sebi svorimo potpuno drugačiju slikeu od one stvarne, obično onu prihvatljiviju okolini, te se trudimo ponašati se u skladu s njom te zatomiti sve različitosti pa makar to značilo pretvoriti se u nekoga miljama udaljenog od svoje prave osobnosti, a takvu je "masku" teško nositi. Radi li se o slici koju stvaramo kao svoj cilj u nečemu što želimo postati radi se ipak o boljemu motivu no ipak posljedica može svejdno biti nezadovoljstvo jer upitno je koliko je taj naš cilj realan i koliko nam dooista odgovara.
Mnogi pak, koji odbiju pretvarati se i ponašaju se u skladu s onime tko jesu bivaju dočekani na nož društva te postaju okarakterizirani kao čudaci ili odbačeni jednostavno zato jer se usuđuju priznati i pokazati kako su drukčiji pa koliko god zapravo bili dobre osobe, osuđeni su jer iskaču iz mase, iz gomile, jer se ne trude sakriti, "maskirati" svoje različitosti.
Ipak, koliko god se otvorili i pokazali tko smo ipak ostaje onaj jedan, mali dio koji zadržimo za sebe, pokažemo ga tek možda rijetkim osobama, onaj komadić koji nas čini ranjivima, koji nas potpuno razotkriva te se sodređenom točnošću može reći da doista svi "nosimo maske" i ne želimo se razotkriti ili se toga bojimo te tako nastavljamo dalje pretvarajući da smo netko drugi, na način mnogo manje bezazlen od onoga karnevalskog jer unatoč tome što ne nosimo kostime ni šminku nitko doista ne može biti siguran što li se skriva ispod one osalima poznate osobe te čeka li nas iznanađenje pa bilo ono pozitivno ili ne.
Na kraju krajeva, rijetki od nas će u potpunosti "skinuti masku" jer mnogo hrabrosti je potrebno za izdržati pogled i kritiku na onome esencijalnome i golome što se ispod nje skriva. Koliko god držali do sebe i svoje individualnosti, ipak, pomalo i nesvesno želimo biti ono što je društvu prihvatljivo jer i za potpunu neprihvatljivost postoji norma.
Život je maskenbal, ali daleko od onog na ulicama gradova.

četvrtak, 15.02.2007.

mrva politike...

Eto (ne znam da li mi se to samo čini ili mi svi postoci počinju a "eto"), prošlo je Valentinovo i obećajem da ću se bar malo klonit patetičnih tema ili bar onih zbog kojih ljudi šmrču nad kopjuterom i suzama kvare kontakte u tipkovnici.
Evo, baš zadnje vrijeme učimo iz povijesti početke demokracije Ateni ( gdje je ona u biti i nastala) pa si negdje u svom malom mozgu radim usporedbu tih prvih sistema koji s omogućavali puku tzv. demosu da sudjeluje u vlasti i ovoga što mi imamo danas što je kao razvijena demokracija.
dakle, da krenem od početka, prvo su vladali samo oni odabrani i bogati, onda je drakon zapisao običajno pravo i uveo teško okrutne mjere dok je na kraju Solon uveo timokraciju tj. vladavinu bogatih. Zaustavimo se malo u toj točki povijesti i napravimo bližu usporedbu, naime onda su mogli vladati samo oni s određenim bogatstvom i velikim prinosima, a danas? Pa i danas, za ulazak u politiku potrebno je mnogo novaca i bogati sponzori, velike kampanje i priljev financija sa svih strana. Istina, danas nitko ne mjeri koliko tko žita godišnje uzgoji ali zato npr. znamo da si političari mogu priuštit skupocjene satove ili najsvježiji primjer razno razne face liftinge isl. a poneka političarka redovito se pohvali i kako troši par tisuća kuna mjesečno na frizera. Bolje nego 300 vagona žita, zar ne? Kako god, činjenica je da je za politiku bitan novac koji zapravo pokreće i drži sve iza političara, a ti političari što čine nego upravljaju državom u ime demosa koji ih izabire slušajući njihove bajke i priče za vrijeme razno raznih priprema i kampanja iza kojih podjednako stoji ništa drugo do novac. I tako, zapravo je moderna demokracija samo spoj onoga što je u Ateni naposlijetku uveo Periklo, a to je bilo izabiranje vlasti glasanjem i onoga što je Solon uveo davno prije iako danas nismo podijeljeni u imovinske razrede ali svi znamo da za poltiku treba bar jedan tajkunčić u pozadini.
Možemo li protiv toga? Vjerujem da ne. Je li to loše? Pa vjerojatno i ne bi trebalo biti kada ne bismo bili društvo kakvo jesmo, ali ovako znamo da je sav taj novac više ili manje nekegalno i nepošteno stečen i samim time plod osiromašenja drugih. Ali, na kraju krajeva, pa i Periklo je novac potreban za dovođenje Atene u njeno zlatno razdoblje pribavio krađom novca stečenog u ratu od ostalih saveznika tako da se doista nemamo čemu čuditi. Društvo je napredovalo, ali u srži ostali smo isti.
Eto, s patetike na politiku...uglavnom , sve zasad...pozz

srijeda, 14.02.2007.

O ljubavi (opet)

Eto, danas je Valentinovo pa nekakako vjerujem da je red da se dotaknem ove teme iako Valentinovo kao blagdan smatram veoma komercijaliziranim i isforsiranim te o njemu ne gajim nikakva romantična niti idealistička razmišljanja, i iako sam već pisala nešto slično nekako mi se čini prikladno makar znam da će svi pisati o tome, ali biti drukčiji samo zbog toga samoga poprilično je plitko pa onda osjećam da me jedan post sličan milijunima drugih neće poljuljati u vlastitoj individualnosti.
Dakle, ljubav...za početak evo jedne pjesme koju smo mi nekad davno u osnovnoj obrađivali, a koju ja inače jako volim:

Za tebe ljubavi moja

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg gvožđa
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg roblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi

Jacques Prevert

Iskreno, smatram da sadrži nešto esencijalno o ljubavi, ona je lijepa poput cvijeta, slobodna kao ptica, ali vežere poput teških okova. I iako autor na kraju završava sam i neispunjena cilja može se mnogo toga iščitati iz tih nekoliko redaka koje ja osobno smatram predivnima. Mislim da se u okovima zapravo smatra najveća metafora i značenje, ljubav veže poput teških okova koje ipak s lakoćom nosimo dijelimo li osjećaje onoga tko nas je vezao, vežući tako ujedno i njega, no kada prođe onaj prvotni zanos i umjesto ljubavi i prihvaćanja na vidjelo izađu mane i nedostaci ti okovi postaju pravi lanci koji vežu uz nešto neželjeno te se osjećamo kao roblje i želimo im se što prije otrgnuti i pobjeći. Ljubav je zapravo veoma prevrtljiva stvar, u jednoj veoma poznatoj operi ( Georges Bizet : Carmen) veoma slobodoumna glavna junakinja pjeva jednu ariju baš naslova "ljubav je prevrtljiva ptica" i doista, koliko god je teška i postojana toliko je i prevrtljiva. Zaljubljujemo se naglo, iznenadno i bez razmišljanjaa, nečije lice danima na je pred očima i u mislima iako sav zdrav razum tomu viče "ne" da bi opet nakon nekog vremena ta iskra zamrla, a nova osoba šetala našim mislima. Ipak, ljubav je prvenstveno lijepa i koliko god nas ponekada čini tužnima i depresivnma ona je prije svega osjećaj koji nosi nekakvo uzbuđenje koje nas čini bar malo sretnima, dosovno i u prenesenom značenju čini da nam srca brže zakucaju, a nečije oči postaju nam cijeli svemir.
Ipak, iza ljubavi koja prođe često ostaje gorak okus, oči crvene od iplakanih suza, ali na neki način uvijek izvučemo pouku, a i znamo da nova ljubav slijedi prije ili poslije.
I koliko god ovo sve sad zvučalo vraški patetično, a zapravo i je poprilično patetično, istinito je bar donekle, a sigurno puno istinitije od svih onih srčeka i crvenila koje nas je pogotovo danas okružilo.
I bez obzira na sve, svatko voli biti voljen i svatko bar malo, bar potajno voli nekoga te nikakve fraze i prepucavanja o ne vjerovanju u ljubav jednostavno nisu i ne mogu biti istinita.
I eto, da prekinem ovu patetiku i klišeje, čestitam svima Valentinovo i doviđenja...

nedjelja, 11.02.2007.

Ljubav, hrabrost, Valentinovo....

Koliko je hrabrosti potrebno za izaći pred ljude i podijeliti s njima svoj rad? Puno..Koliko je hrabrosti potrebno za suprotstaviti se većini, biti drukčiji? Možda čak i više...ali najviše hrabrosti potrebno je za nešto naizgled tako jednostavno, za pogled u oči i nekoliko pravih riječi upućenih osobi do koje nam je stalo...Zašto li je to tako teško? Ne znam, možda smo svi jednostavno kukavice, ali puno prije samo se bojimo biti povrijeđeni, iznevjereni te ćemo to izbjegavati živeći s lažnim nadama i sanjarenjem....A opet, poduzmemo li taj rizik uvijek sve može ispasti mnogo drukčije od očekivanog i ako je osjećaj obostran, i tako ostajemo sa svojim strahom i svojim lažnim nadama, loveći se za svaku riječ i osmijeh kao znak nečega što bi moglo biti mnogo više samo nemamo hrabrosti to ni pokušati ostvariti...i eto, dok se ja bavim takvim razmišljanjima i kudim sama sebe zbog svake i najmanje prilike koju nisam vidjela ili sam propustila iz straha od ne znam čega u kategriji nečega što bi se moglo nazvati ljubavni život pa koliko god ga ja ne imala, približava nam se 14.02, Valentinovo, dan zaljubljenih.
Iskreno, ne znači mi to puno, najiskomercijalizaniji blagdan poslije Božića po mom skromnom mišljenju. Hrpe teenagerica koje se zanose nekakvom tzv. romantikom i poklanjaju si "mediće" i "srčeka", kuju tajne planove ne znajući ni što zaljubljenost zapravo znači, naravno nisu sve takve, i stoga čast iznimkama, ali činjenica je da nas to ludilo i crvena boja posvuda dovode u položaj da moramo biti zaljubljeni pod svaku cijenu. Ali eto, tu iz mene unatoč svom preziru prema svoj toj isforsiranosti koja je polako ubila osnovni smisao, progovara valjda ona tipična petnaestogodišnja klinka koja bi sve dala za jedan takav "medić" pa koliko god to bilo patetično i par pravih riječi od prave osobe pa koliko god to bio klišej i koliko god to možda završilo loše, ali eto, svi sanjamo o ljubavi pa vjerujem da i ja imam to pravo...

četvrtak, 08.02.2007.

Autobusi

Eto, svaki dan vozim se bar jednom autobusom pa da se osvrnem na taj ljupki način javnog prijevoza koji bi kao svi trebali koristiti radi ekologije i štednje. I iako ja tih 45 min ili koliko već što mi je potrebno vrijeme da dođem do škole provedem s nosom u knjizi i mp3-em čvrsto zabijenim u uši, ne mogu se ne osvrnuti na dražesnu atmosferu koja tamo vlada. Cijela ta avantura naravno započinje guranjem na stanici gdje je potrebno pigaziti što više ljudi, prograti se ispred dvometraša i mrgha koji bi te zbog toga lako mogli zabit i još ne pustit svim onim starijim gospođama da siđu. E sad, kad to sve preživite, slijedi daljnji nasavak avantre zvan potraga za mjestom, e, tu se pak skriva pravo veselje. Ako nađete mjesto, sretni ste da uopće jeste, a ako ne, onda stojite ili ako imate malo manje komplekse udomaćite se na podu. Tu dolazi do slijedećeg problema, grijanje. Život na +25 među 60 ljudi i nije neki doživljaj, a još najmanje kad je popraćen bjesomučnom vožnjom i izlaskom na prizemnu temperaturu od nekih 5 do 6 stupnjeva koliko zadnjih dana vlada vani. Ako nađete mjesto, situacija je malo bolja, čak se nekad da i učit, a uz malo sreće nećete morat trpjet čak ni narodnjake na mobitelu osobe do vas ili cerekanje sa sjedala ispred, uz samo malo više sreće ući ćete na autobus pun penzionera i ulovit prazno mest ne samo za sebe nego i za prijatelja, ali to samo uz sreću. I tako kad to proživljavate svaki dan u 6 ujutro ili 1 popodne, uđe u naviku i postane normalno, ali onih prvih tjedana škoe bilo je čisti pakao, a ja sam i neki dan trčala na bus, ali ovaj put mojom krivicom jer sam zaboravila pokaznu. o gradskim autobusima da ni ne pričam, prljavi, gužvoviti, neudobni i još s vožnjom dostojnom furmule jedan, a mene kao ovcu u velikom grad još i najviše muči ideja da mi netko kopa po torbi i među svime što u njoj imam vadi mi novčanik i krade onu neku lovu koju se tu da nać... I eto, unatoč ovom hvalospjevu ja ću sutra mirne duše opet na autobus u 12:55 i još se mirnije vratit s onim u 20:30....na kraju krajeva, malo se i može potrpit za doć do voljene školice ..eto, dobre sam volje, pa bolje da ova završim prije nego me opet ulovi želja za sjedenjem na prozoru i teškom depresijom. Inače, jučer sam bar izbjegla slušanje narodnog radia (šoferskog omiljenog) jer sam slušala prijenos utakmice, a neki su se i potrudili da me malo zabave, pa eto, hvala!

srijeda, 07.02.2007.

Prijateljstvo (i mrva nogometa)

Eto, danas sam željela pisati i o tome kako je biti sam pošto me u školi ulovio nekakav čudan osjećaj osamljenosti pored svih ljudi koje imam pored sebe i koji doista ne zavrjeđuju da se kraj njih osjećam loše, ali eto, razveselih se i sad bih ponovo trebala pisati o nečem veselom.
Uglavnom, baš gledam utakmicu, nisam išla na Kantridu jer sam jučer imala temperaturu pa me nisu pustili, nema veze, bitno da dobro igramo, Slaven Bilić očito čini čuda. Iako, bilo je to pomalo i za očekivati, čovjek je jednostavno drukčiji, fakultetska diploma, rock bandovi, razuman pristup i bez straha od prmjena, odmah se vidjelo da će bit bolji od prethodnika. Ako išta, bar govori razumno i ne koristi izraze tipa "predmnijevam".
Eto, danas sam puno razgovarala o prijateljstvu i raščlanjivala odnos između mene i jedne super cure. Pouka iz svega toga što smo si danas rekle/napisale u biti je vrlo jednostavna. Svaki odnos je dvosmjeran, a ljude ne treba suditi na prvi dojam pa koliko god to bilo teško. ja prva, obično loše procjenjujem ljude, na temelju izgleda i pet progovorenih riječi strpam ih u ladicu i prišijem im štošta da bi se onda poslije iznenadila i oduševila koliko dobru osobnost imaju i koliku prisnost možemo međusobno ostvariti.
Utakmica je završila, ipak smo dobili makar smo primili gol, nema veze, bar je bila dobra i kvalitetna utakmica (bar koliko sam ja vidjela od drugog poluvremena jer sam prvo provela u autobusu).
Dakle, da se vratim temi, nedavno smo radili jednu poslovicu na latinskom koja je glasila "sine amicitia vitam essem nullam", odnosno, "život nije vrijedan bez prijatelja" i koliko god da je to očito, moram reći da se slažem. Bez prijatelja je teško živjeti te su ljudi bez prijatelja nesretni ljudi te bi se toga trebalo sjetiti slijedeći puta kada zaustim nešto ružno o nekome ili se hoću izderat na nekog meni dragog zbog gluposti. Još kad bih to mogla..
Uglavnom, mislim da je vrijeme da završim ovaj post. Pozdrav svima...

utorak, 06.02.2007.

Optimizam?

Bolesna sam. Imam temperaturu, curi mi nos, a glava koju osjećam kao da je tri broja prevelika me doslovno ubija. Ne mogu u školu, ne daju mi zapravo, ali sve to dođe na isto.
I sad, kako sam doma i cijelo jutro se izležavam s nosom u knjizi i šalicom čaja konstantno pri ruci, razmišljam. Eto, na primjer, ja sam htjela ići u školu. Nije da mi je baš tako stalo do hrvatskog, likovnog, matematike ili što već imam danas nego puno više zbog razreda. Tih 32 ljudi koji sa mnom dijele po 6 sati 5 dana u tjednu i to me dovodi do nečeg sasvim drugog. Naime, teško bi za ikoga d njih mogle reći nešto loše iako sam svjesna njihovih mana ( ponekad i više no što želim), ali zbog nekog čudnog preobrata u meni koji mi je udahnuo neki tračak optimizma nekako ih vidim samo u svijetlu onog najboljeg. Čovjek je socijalno biće, i treba mu društvo te će lako prihvatiti i pojedina nesavršenstva, ali gledajući svoj primjer poprilično jasno vidim kako sam nekada osuđivala ljude puno grublje i oštrije i nisam si dopuštala vidjeti ono dobro u njima pa bilo to mikroskopske veličine ili nešto jasno naočigled. Nedavno smo iz etike razgovarali o sličnoj temi koja je bila sažeta u jednu jedinu rečenicu „Spoznati sebe znači približiti se drugima“ i eto, to mi se upravo mota u mojoj bolnoj glavi. Upoznati sebe znači približiti se drugima, prihvaćajući svoje mane prihvaćamo i njihove, lijepo zvuči, ali mislim da se iza svega toga skriva jedna druga stvar. Optimizam. Što smo zadovoljniji sobom to smo zadovoljniji drugima. I iako nisam optimist, dapače, puno više ono suprotno, nemam argumenta kojim bi pobila ovu tvrdnju. Nažalost često ljude odbacimo kada to ne zaslužuju ili ih krivo procijenimo i smatramo ih kilometrima udaljenima od one prisnosti koju poslije postignemo upoznavši ih bolje. Zašto? Bojimo se biti povrijeđeni, i na žalost čest i jesmo, ali nekako vjerujem da ipak trebamo biti ustrajni u ideji da u svakome ima nešto dobro i vrijedno. I eto, sad sam izvukla cijelu filozofiju iz ideje da hoću u školu…nadam se da nije naporno, ali eto, i ja konačno imam sredinu koja me prihvaća pa nekako imam osjećaj da sam bar neku pouku izvukla, a papir (pixeli u ovom slučaju) sve trpi.
Valjda ću sutra bit bolje, pogotovo što bi trebala ić na utakmicu (Hrvatska-Norveška na Kantridi)….I sad, optimist ili ne moram vjerovat da ću ozdravit, autosugestija i te gluposti, a bilo bi mi stvarno krivo ne ić…Do slijedeći put, pozdrav…

ponedjeljak, 05.02.2007.

A dark story

Evo, ovo je nešto što sam jednom pisala, odnosno mračna priča koja je izrasla iz jedne rečenice zadane kaop zadaća iz engleskog. znam da je poprilično mračno i depresivno i odmah da upozorim da ja nisam takva, jednostavno došlo mi je, i nekako smatram da je to jedna od rijetkih dobrih stvari što sam u dugo vrijeme napisala. Eto, pa prosudite sami:
The next day police came and searched my house. Knowing what I had done I was petrified when I saw them walking down the street and heard them knocking on my door but I had no other choice than let them in to do their search. They found some evidence soon and then I knew it was inevitable they would arrest me. Of course, I was right, they came few days after they had searched my house and arrested me. I followed them to the station calmly and quietly and soon enough I confessed everything they accused me of. Still I felt no compunction for what I had done and spent my days in almost robotic patterns which I always followed. I ate, slept, drank, washed and talked to the guards and other convicts from time to time. And still I felt no regret. I remembered so clearly the look in my victim’s eyes when she realized death is coming to her and I’m the one to bring it, I remembered her blood on my hands, dark and warm, and still I was not able to realize how deeply bad was it , how deeply bad was my crime. Soon the trial came and once again I had admitted everything and described how I had done it to all the people in the court-room. I saw the women crying, I knew they were terrified by what I was telling them and I knew death will come to me as well as it came for my victim but for me it will be brought by justice. My penalty was death and I was let some time to live before it shall be done. I used to sit in my cell for whole day and just watch the clock ticking. The time was passing so slow for me; hours seemed like days and days like years. I still felt no regret, no compunction but I started realizing that what was coming to me was exactly what I have deserved. Death. They offered me a priest to do my last confession but I turned their offer down. No priest could help me now I was just evil and nothing more or nothing less. I’ve finally realized how something deeply changed in me that night when I pulled my knife killed with it. Why? I never truly realized why I had done it, I just knew there is and that there always was a dark side of my personality for which I was sure I won’t always be able to control. And so it was, it has taken me, led me to a dark path an evil path and I truly deserved death for it. When the time has come I followed the guards calmly and quietly as I always did and did everything they said with an almost childish obedience. And there I was, standing in front of a wall watching the guns pointed at me, watching death in the eyes and suddenly I realized how deeply I was feeling remorse. Again I remembered that look in my victim’s eyes and realized it has haunted me all the time spent in my cold cell. The wave of feelings has taken me and I closed my eyes expecting the worse. After such a long time I felt like human being again, I wasn’t so deadly and mechanically calm, I was not a cold-blooded murderer, just a human being petrified with fear. Tears started flowing from my eyes and I opened the again, the guns were still pointed at me but nobody pulled the trigger nor seemed ready for it. Suddenly a man came and showed my executioners some paper. They decided to let me go, my cousin, a baron, pulled some strings and I was to go on living like any other man. Surprised, still so deeply conscious of my evilness I went home. Out of the execution yard, on the streets. I came to a bridge; I looked down and instantly knew what I should do. I closed my eyes and jumped. After all that calmness and emptiness inside of as well in the outside I finally knew what do I want. I wanted to die.

Eto, i to se dogodilo, ponovno otvaram blog i iskreno se veselim zbog toga. Zašto? Iskreno, privlači me ideja dijela javnog prostora rezerviranog samo za sebe i svoje mišljenje. Lijepo je znati , ili se barem nadati, da to bar netko čita i uvažava, ipak ne možemo svi pisati za neke visokotiražne dnevne novine i time tih nekoliko postova tjedno dobiva još veću važnost pa makar to bile samo gluposti jedne petnaestogodišnjakinje ili hvalospjevi o omiljenom bendu. I sama sam svjesna da neće sve ovdje napisano biti jako dubokumno (možda neće biti uopće dubokoumno) niti da će značiti išta no otvaram ovaj blog čisto zbog vlastite želje da podijelim neka svoja mišljenja pa makar ih nitko neće čuti i zbog vlastitog zadooljstva potaknutog idejom da bi to ipak netko mogao tu i tamo pročitati. I naravno, sve to sad zvuči smiješno, i vjerojatno će zvučati i dalje, ali eto, ako me to veseli zašto ne?