nedjelja, 27.05.2007.

Sjećanja..

Tisuću joj je misli prolazilo glavom, a ipak nijedna nije bila ona prava misao, ona koju valja uhvatiti dok je još uvijek tu negdje u podsvijesti i razvući ju, razraditi. Sve su bile beznačajne. Vani je padala kiša. uporno je bubnjala po prozoru da bi se zatim u obliku sitnih kapljica raspršila i sa svakom od njih mekano otklizala niz prozor. Gledala je pred sebe. Predmeti naslagani po stolu bez ikakvog reda, gotovo razbacani i raznoliki. Baš poput njenih misli. ispod prozora začula se opet ista pjesma, ista kao i jučer, ista kao i dan pšrije. Pomislila je kako je to smeta, ali nije se pomakla niti išta učinila. Kao da je uopće bilo bitno. Kao da je išta bilo bitno....
Neizbježan pored nje ležao je pas. Spavao je.
U ušima joj je zvonio smijeh, u očima su je pekle suze. Sve je to prošlo, svega toga već odavno nema. Padala je kiša, a ona je bila a
tužna. Kako predvidljivo, kako uobičajeno, kako patetično, kako....realno.
Kiša se pretvorila u red. otvorila je prozor i pustila stotine malenih komadića u sada ne tako toplu sobu. poput pucketanja vatre začuo se svaki udarac leda o staklo. Pred očima joj se pojavila slika žarkocrvene rasplesane vatre, svijetla i topline koju je oduvijek pamtila. Hladan leda na vratu vrtio ju je u stvarnost te je zatvorila prozor i vratila se pisanju.
Papir je bio prazan osim malenog crteža u kutu stranice. "Nervoza" rekli bi neki. Nije marila. Prozor joj je ponovno privukao pogled. hladan i zamagljen pružao je nejasnu sliku okoline baš poput one koju inače vidimo iako toga potpuno nesvjesni.
Ponovno se okrenula pisanju. Papir je još uvijek zjapio prazan, samo je crtež dobio jasnije obrise. Sjetila se jedne stare rečenice, možda događaja, izvukla ju iz podsvijesti i stavila na papir.
"Ispuzala je na sunce poput gonjene zvjerke iz podzemlja. Sjedila je na kamenu upijajući njegovu toplinu, propuštajući ga kroz svaki i najmanji komadić svog tijela, upijala je život. Podigla je stare, izbrazdane ruke k licu. Oči su je boljele od svjetlost, toliko je dugo, gotovo nikad, nije vidjela. Bila je sretna. Omlitavjela crna koža postajala je glatka, stre oči već su bolje vidjele i postajale oštre. Samo joj je kosa ostala srebrna. Nasmiješila se pomalo nesigurno. Uvinula je usne, bio je to zasigurno osmijeh. otrcani plašt pao joj je s ramena kad je ustala sad otkrivajući mladoliku siluetu žene. Ustala je i glasno se smijući krenula prema obrisu grada u daljini."
Odložila je pero. Podigla je svoje crne ruke i prstima prošla kroz svoju blijedu kosu. Ulovljeno sjećanje zatočeno na papiru u obliku crnih mrlja natjeralo je njene još uvijek malodolike, a zapravo tako stre usne da se uvinu u onaj isti poluosmijeh.

srijeda, 23.05.2007.

Glasovi

Čujem ih. Ne prestaju.Uvijek su ovdje, uvijek su prisutni. Glasni. Preglasni. Ne mogu im pobjeći
Govore mi ono što ne želim čuti, ono što ne želim znati, ono što želim zaboraviti. Opsjedaju me i progone. Šapuću i mrmljaju, viču i mrmore. Tjeraju me da zamrzim samu sebe. Ne mogu im pobjeći.
Želim im pobjeći. Želim im se otrgnuti, othrvati. Želim spoznati tišinu, istražiti ju, zaroniti u njenu dubinu. Žudim za tišinom, Osjećajem mira, dubokim, bez glasova.
Čak i kada moje misli miruju , a glasovi u glavi samo tiho mrmore svuda oko mene opet je ona ista nesnosna buka. Nesklad, neharmonija, brutalni krikovi koji se ne uvažavaju, koji se ne slušaju. Nasilni, samo se žele nametnuti, a njihovi ugrizi bole, riječi postaju ubojito oružje. Krvarim, negdje duboko unutra.
Bježim od njih, trudim se pobjeći, ali baš kada pomislim da sam uspjela bude se oni drugi, oni u meni, poput odjeka onih od kojih sam tako teško pobjegla. Optužuju me. Vrište na mene moje vlastite misli, proklinju me, ugrizaju jače nego ikada. Krvarim, negdje duboko unutra.
Gušim se, ne mogu disati. Ne želim disati znajući da su oni uvijek ovdje, znajući da ću ih opet čuti. Želim da odu, da zamru, da nestanu. zar je moguće da ih ne mogu pobijediti? Zar je moguće da ih ne mogu ušutkati?
Nikada neću moći shvatiti tišinu znajući da negdje netko mora slušati te iste glasove, kako vrište, kako krikću, brutalno i animalno ne obazirući se na bol koju nanose. Nikada neću moći biti smirena znajući da netko njeguje iste sporozarastajući rane koje se uvijek iznova otvaraju.
Ne mogu im pobjeći. Ne možemo im pobjeći. Možemo li ih ukrotiti?

utorak, 08.05.2007.

Blood brothers

Večer je. Kiša pljušti u punom smislu te riječi. Inače pune ulice sada su prazne, samo pokoji promočeni prolaznik. Kroz betonsku džunglu slijevaju se rijeke. Prolaze neka tri stvorenja. Smiju se. Pjevuše. Sivilo kiše ih ne zahvaća. Pod kišobranima, a mokre.Ne primjećuju kišu. Staju, ulaze u slastičarnu. Još uvijek smijući se, još uvijek mokre, naručuju sladoled. Kiša im očito nije pokvarila raspoloženje. Dva sladoleda i jedan tiramisu poslije ponovno izlaze na kišu. Grle se. Odlaze. Svaka na svoju stranu odnose dio one radosti koju su pronijele kišnom večeri.

Ne, ovo nije još jedan pokušaj da napišem nešto smisleno, ovo je samo jedan malo drukčiji opis jedne uobičajene večeri u našem freak clubu, jedna posveta prijateljstvu iako na toj slici fali još barem troje ljudi koji su tada vjerojatno bili na drugim krajevima grada, možda mokri, možda pred monitorom, ali sigurno dio našeg "poremećenog" kolektiva.
Kao što znate, ja sam u Novigradu. Uživam, ali mi ujedeno i fale moji freakovi iako sam i ovdje našla osobu na istoj valnoj duljini, nekoga tko razumije, pravu prijateljicu.
Pozdrav iz utočišta malih kreativaca....


"We're blood brothers, we're blood brothers
We're blood brothers, we're blood brothers"