ponedjeljak, 24.12.2007.

Božićni post (ili barem nešto slično)

Eto, htjeli mi to ili ne, Božić je stigao. Rekla bih "prikrao se", ali to bi već bila laž jer istina je da ga u duhu kapitalizma, koji polako nadglasava onaj originalni božićni, nismo mogli ne primjetiti. I kao i obično, pozivaju nas na kupovanje i trošenje sa svih strana, a čak se i onaj simpatični debeljko, za kojeg svi dobro znamo da je ono što je od kršćanskg sveca ostalo kada ga se Coca-Cola dočepala, smješka s tolikog broja proizvoda da bi oni mogli polsuiti za učenje cjele vojske djece brojanju, ne do 10, već barem do 100.
I tako nam se Božić nije prikrao već nas je zaskočio iz izloga i sa TV krana,a mi smo spremno pognuli glave i krenuli u dućane po te neizmjerno potrebne stvari za koje do danas nismo ni čuli i poklone koje ćemo mehanički odabrati bez da se imalo zapitamo koja li je pozadina svake na njih potrošene, a nadasve pažljivo izbrojane, kune.
Tko više uopće misli na Isusa u štalici? Božić i tako prelazi granice kršćanstva, ali, nažalost, ne prelazi ih i njegova poruka već samo potrošačko ludilo i neumjerenostu jelu i piću; jedan od smrtnih grijeha kojem će podleći ne samo svi oni ateisti koje crkva toliko ne voli već i mnogi kršćani koji to postaju dvaput, triput godišnje upravo kako bi se najeli i zgrnuli čim više onog materijalnog iako je Božić za zamišljen za malenu dozu materijalnog,ali zato enormno veliku onog duhovnog. A opet, čemu to kad ni sad, u vrijeme darivanja, ne možemo biti sigurni kamo doista odlazi novac koji ćemo dati nekoj od dobrotvornih akcija i kada se kao uvijek možemo pitati koliko li vjeruju i koliko su doista dobri oni koji će nam ovih dana s raznih oltara i govornih mjesta propovijedati o dobroti, ljubavi i miru.
Ipak, ne bismo smejli dopustiti da nas sve to obeshrabri i postati isti ako i svi drugi, dio gomile zahvaćene potrošačkom groznicom ili pak rezignirane dekadencijom i nepravdom koji nas okružuju. Možda i uzalud, ali trebali bismo se nasmiješiti i podići glavu, poklanjati i smijati se od srca i makar taj jedan dan vjerovati da svijet može biti bolji ako to doista želimo. Jedan osmijeh znači mnogo, kao i lijepa riječ, a najveći je poklon učiniti nekoga sretnim, ali ne tako da sreća prestane kada istekne rok trajanja, baterije se isprazne ili promijeni moda. Ove dane trebali bismo iskoristiti da budemo s obitelji i prijateljima, da se ponovno povežemo, oprostimo i krenemo dalje s osmijehom, da sve one prazne rječi učinimo istinitima umjesto da nad njima prigovaramo i čekamo da nas ulovi depresija jer je sve loše i lažno; na taj se način ništa ne postiže.
Uz osmijeh Vam želim sve najbolje i doista sretan Božić.

srijeda, 19.12.2007.

Odrastanje

Jutro je bilo tipično zimsko; prohladno i bijelo od inja koje se pred zoru počelo lijepiti za travu i lišće. Renor je sjedila poluskvrčenih koljena i leđa čvrsto oslonjenih uz široko deblo staroga drveta koje ju je, u nedostatku zelenila, skrivalo od mogućih znatiželjnih pogleda s proplanka na kojem su se još vidjeli tragovi noćenja. Očito nije bila jedina koja se rano budi.
Uz tu pomisao osmijeh joj prijeđe usnama te ona pritvori oči uživajući tek u nejasnoj slutnji mogućih događaja. Posljednja tri dana vrebala je razbojnike koje joj je sudbina, sada je mislila s pravom, nanijela na put u malenome selu koje je sada bilo tek groblje; selo duhova. I ona se opet nasmiješi; zabavljala ju je ta davno usađena (ili su joj je bar pokušali usaditi) ideja o nemirnim dušama koje lutaju u potrazi za osvetom. Zapravo, mnogošto ju je zabavljalo poslijednjih dana; nakon dugo vremena osjećala se slobodnom, a nije se mogla sjetiti kada je prije osjećaj bio tako jak.
Zagrizla je komad kruha kojim se jučer opskrbila od nekih poluzalutalih putnika. Bili su starci na putu na sajam na kojemu i tako ne bi ništa zaradili, a sudeći po sjedinama u njihovim kosama i borama koje su im gotovo skrivale, od godina oslabjele, oči dalo se naslutiti da i trako ne bi još dugo poživjeli. Možda im je zapravo i skratila muke; kao da ju je uopće bilo briga, dobila je što je htjela i ostalo sad nije bilo bitno. Čudila se samoj sebi kako se dobro osjeća unatoč spoznaji da je prolila nevinu krv i učinila nešto protivno moralu kojem se toliko trudila pokoritit.
Zagrizla je još jednom, prožvakala i zaključila kako je kruh potpuno bezukusan, a ona i ne baš tako gladna. Odbacila je komad negdje prema šumi, a zatim se brzo pridigla i pokupila ga sjetivši se da ne smije ostavljati tragove iza sebe. Pogled joj se uozbilji te se, u sebi, prekori nad takovom nesmotrenošću; to što je bila sretna nije značilo da se može opustiti da počne raditi očite i nadasve početničke greške.
A baš sada nije nikako smjela pogriješiti, ne ako je željela uvjeriti razbojnike da može biti jedna od njih. U misli joj se polako počeše uvlačiti sumnje; što ako bude odbijena, odbačena? Ne, prigrlila je sve njihovo; ono najgore iz njih, ono najgore iz sebe; postala je poput njih i oni ju sad nisu mogli odbiti. Unatoč množini, pomatrala ih je isključivo kroz prizmu onih bijelih očiju koje su u njoj izazvale takvu promjenu; sve ih je vidjela kao onu tamnu priliku koja joj je (njenim vlastitim trudom) sad bila toliko slična. Ne, on ju nije mogao samo tako odbaciti.
Vratila se na početno mjesto i sklopila oči. Savršeno koncentrirana na svaki i najmanji šum u svojoj okolini, ponovno se prepustila ugodnim nrazmišljanjima o varijanti budućnosti koju je smatrala vrlo mogućom,a bila joj je tako poželjna. Začuvši glasove, Renor se hitro okrene i iza svoga zaklona stane promatrati povratak razbojnika na proplanak koji im je prethodno poslužio kao prenoćište. Polako ih je počela prebrojavati razmišljajući instinktivno o omjeu snaga jednako kao i o broju onih kojima je njena oštrica oduzela život. Bilo ih je nekolicina te to bijahu upravo oni kojisu se uspijeli na vrijeme povući iz sela u plamenu, neki od njih još uvijek su njegovali tada zadobivene rane. Izbrojala je šestoricu, i namrštila se; tražila je samo jednoga, a upravo njega nije vidjela. «Nema veze» prošaptala je i uzdigla se u punoj visini. Bez mnogo razmišljanja, stupila je pred njih.
«Želim biti jedna od vas» samouvjereno je progovorila. «Nudim vam svoju oštricu» ponovila je iako je osjećala kako ju hrabrost sve više napušta i ostavlja mjesta novopridošlom strahu. Pod njihovim pogledima osjećala se golo i ranjivo,a povezi na njihovim udovima i mrlje od krvi za koje je znala da je zaslužna nisu joj ulijevale samopouzdanje te je, unatoč svom racionalnom razmišljanju, nekontrolirano drhtala. Izvukla je oštricu i položila je sebi pod noge te stala čekati; tišina je bila zagušljiva. Bila je nervozna; njen strah postupno je prelazio u bijes, osjećala se kao da je okružena djecom koja sporije shavćaju te ih je skoro pa poželjela potaknuti kakvim oštrim povikom. Ipak, sjetivši se straha od kojeg je do malo prije drhtala, suzdržala se od daljnjih pokušaja da iz njih izvuče ikakav oblik komunikacije; preostalo joj je samo čekati.
Oštrica je netaknuta ležala pod njenim nogama, jedan razbojnik približio se te ju podigao. Stao ju je promatrati okom znalaca; bila je savršeno izrađena,a već je samo svjetlucanje metala pozivalo na ubijanje. Doista, tom predivnom oružju samo je krv mogla dobro pristajati. Razbojnik s užitkom načini nekoliko pokreta, a zatim njen vrh uperi u Renorino grlo razvlačeći debele mesnate usne u osmijeh. Bio je čovjek tamne puti kakva još nije vidjela iako je znala da se i ljudska plemena međusobno razlikuju baš kao i kod ostalih vrsta.
Rukom u kojoj nije držao oštricu čovjek počne pokazivati neku vrst simbola koje su drugi očito razumjeli jer njihova lica ozari odobravanje. Renor se zapita je li moguće da ne mogu govoriti. Odobravanje preraste u smijeh, a čovjek počne oštricom kliziti po Renorinoj odjeći; meka tkanina lako je pucala zabavljajući sve prisutne. Ne prvi put, ona požali što je žena; ovako im je bila samo zabava i unatoč tome što su vidjeli kako dobro može ubijati, oni su je još uvijek vidjeli samo kao lutku lijepog tijela.
Smijeh, sada već razularene, šestorice najednom prekine oštar povik na njoj nepoznatu jeziku, a na proplanku se pojavi čovjek sličan onome koji je sada poprilično preplašeno odbacio njenu dragocjenu oštricu, duge kose spletene u nešto nalik na pletenice ukrašene vrpcama raznih boja. Iza njega, stajala je prilika gotovo identična njoj samoj; siva kosa srebrnoga sjaja, crna koža i neizbježne bijele oči učine joj se poput odraza uz ogledalu koje je samo jednu pojedinost loše prenijelo. Ona se nakloni i oštricu spremi u korice koje su joj visjele o razdrljenu boku. Sklopi ruke u pozdrav kakav je samo netko njene vrste mogao prepoznati te ponovi svoje riječi kojima im se stavljala u službu. Čovjek u pletenicama prišapne nešto svome pratiocu, a zatim pođe k ljudima okupljajući ih oko vatre, govoreći onim čudnim jezikom.
Tamna prilika priđe joj sasvim blizu i položi svoj dlan na njeno lice opipom tražeći ožiljak, svojih ruku djelo. Poput proživljavanja već viđena događaja, ona zadrhti pred pogledom hipnotizirajućih bijelih očiju, a sva joj čula obamru prepuštajući se samo toplu dodiru na obrazu. «Opet se susrećemo» on progovori prekidajući tišinu; vraćajući je u stvarnost baš sada kada se u nju najmanje htjela vratiti.. «Od ovog susreta namjeravam i ostati» odgovori ona samouvjereno, kruto koristeći jezik svoga naroda kojim se gotovo stoljećima nije koristila. Ona potisne nadolazeće uspomene i emocije nošene s njima te joj pogled osta čvrst i hladan. Stranac se odmakne od nje i stane odlaziti prema šumi, nakon nekoliko se koraka okrene i na istom jeziku odgovori, «Prihvaćamo tvoju oštricu» pa nastavi hodati dalje dok mu se mračna silueta ne izgubi među drvećem.
Čovjek joj s pletenicama mahne te ona sjedne uz vatru s ostalim razbojnicima. Dodavali su si vrč s nekim očito jakim pićem, ona odbije i posveti se proučavanju sve šestorice.
Gotovo je svaki izgledao drukčije; put im se svima razlikovala kao i oblik očiju iako su tjelesnom građom bili slični. Mnogima su kose bile upletene i povezane vrpcama, a u istoj su mjeri nosili i obilježja božanstava kojima su se očito utjecali, kroz uši su im bili provučeni kolutovi,a malo koji nije na licu nosio pokoju brazgotinu kao uspomenu na minule bitke. «Sigurno su bili poprilično uspješni» zaključila je prihvaćajući komad mesa s vatre. Nije se začula niti jedna riječ te se ona smireno obrati čovjeku do sebe, onome čije su vrpce bile najjarkijih boja, a za koga je procijenila da im je neka vrst vođe.
«Mogu li oni govoriti?» izravno upita gledajući mu u oči.
«Ne» odgovori čovjek dubokim i melodioznim glsom «onoga dana kad su se odlučili priključiti dali su zakletvu o šutnji i odrezan im je jezik».
Nekoliko se muškaraca na tu izjavu zahihoće pokazujući pritom na nju prstima. Njen tok misli očito je pratio njihov.
«Očekuje li i mene isto?» upita podjednako smireno sada prihvaćajući vč koji je konstantno kružio; tekućina doist bijaše jaka.
«Nije na meni da odlučujem» odvrati čovjek otpijajući iz vrča kojeg mu je dodala «vođa će znati».
«Vođa?» nevino zapita Renor uz nedvojben osjećaj kako igra igru poput onih koje je igrala loveći svoj plijen podzemljem; i opet, beskrajno se zabavljala.
Čovjek kimne: «Od sada si njegove oči i njegova oštrica, odgovaraš njemu.» nastavi te pomalo ponizno doda «Ja tebi nikako ne mogu naređivati».
Ne mogavši suzdržati se ona se glasno nasmije pokretom ruke tražeći da joj dodaju vrč. Bit će ovo dobra noć, osjećala je.

* * * * *

Ležeći na mekoj, rosnoj travi proplanka Renor D'Issan gledala je zvijezde. Na trenutak se zapitala što li je u ova tri dana proživjela princeza; je li konačno odrasla. Samo na čas osjetila je neku vrst nostalgije prema onim dječjim smeđim očima no i taj trenutak brzo je prošao. Vatra je slabašno gorjela.
Obuzeta nekim čudnim osjećajem između sreće i pospanosti, nije primjetila prikradanje iza svojih leđa sve dok na svome licu nije ponovno osjetila topao dodir onoga koga su joj predstavili kao vođu. Zaustavila je dah nemoćno se predajući svemu što bi joj taj zagonetni lik mogao učiniti. Ponovno je prstima prošao pored njenih očiju, a zatim se kraj nje spustio u vlažnu travu. Kada ga je opet pogledala u oči koje je toliko sanjala njene vlastite otvoriše se u čudu, a usne joj se opuste otpuštajući nešto nalik na uzdah. Dotaknula ga je ispod konstantno nepomičnih očiju, baš onako kako je on malo prije dotaknuo nju i zaustila riječima izraziti svoju spoznaju kada ju je prekinuo mekim glasom prošaptavši :«Slijep sam».
Ona prikuje pogled uz vatru is vjesna da se prodala za slijepac na čelu grupe mutavaca zapita se nije li i sama morala odrasti; baš poput princeze.

ponedjeljak, 03.12.2007.

Ironmely/Aurora/Renor

I tako sam postala stereotip. Vječno nesretno zaljubljena, sa skvrčenim koljenima privučenim sebiu, sjedeći na gatu, izgubljena u sivoj realnosti koja nas svih vrlo uredno guši.
I tako sam postala klišej. S grupicom ljudi kojoj mogu pripadati, konačno slomljena pod pritiskom da budem dobra kojeg sam si sama nametnula, a izlaz se nazire u daljini samo kroz bijeg iako i sama dobro znam, da tako ništa neću riješiti.
I tako sam bila i Ofelija i Dezdemona, i princeza iz dnevnika i sestra po trapericama, i Arwen i Eowyn, i Aurora i Renor; sve u jednom, stjerana u kut, u misli moje jadne male osobe.
I tako sam bila obični emo u koži opake metalke sa Zeppelinima u ušima i knjigom u ruci baš kao prava mala štreberica.
I osjećala sam kako se sve to čudno društvo stopilo negdje unutar mene samo ad bi mi napakostili, samo da bi me natjerali da, baš kao u tragediji, načinim onaj izbor koji ćeme baciti na dno.
I tako sam sjedila i pisala, drhtavom rukom ostavljala na papiru tragove svoje bezumnosti misleći da stvaram umjetnost. Još samo jednu večer provodila sam sama u mraku, lica naslonjenu uz hladno i prljavo prozorsko staklo autobusa punog meni tako nepoznatih ljudi iako su nam se sudbine dotakle.
I znala sam da će sve to proći i jednako se tako ponoviti; da ću doći kući i prihvatiti se posla, praviti se dovoljno savjesna da otjeram sve te likove iz glave ili ih barem natjeram da se stope u neokga tko zna riješiti kvadratnu jednadžbu.
I tako sam, opet, postala stereotip.

Sretan mi 50ti post.