četvrtak, 20.03.2008.

Primitivizam

Večeras su na Dnevniku objavili vijest o prijetnji zagrebačkih Bad Blue Boysa pripadnicima ostalih subkultura u «njihovome» gradu. Ako ste punker, metalac, rocker ili alternativac nije vam sigrno u subotu izlaziti van, poručili su Internetom kao odgovor na sukob od prije nekoliko dana kada je poginuo jedan od pripadnika njihovih redova; priča je da su oni prvi izazvali sukob. Nakon toga, uslijedili su i novi napadi, a sada i ovaj poziv na čišćenje grada od drukčijih koji su očito u očima obožavatelja kluba s Maksimira nepoželjni u tolikoj mjeri da bi im zdravlje moglo biti ugroženo zbog onoga što jesu i hrabrosti da to pokažu tj. da iskoriste svoje pravo da to i budu.
Iskreno, sve mi to zvuči zastrašujuće i nevjerojatno. Znam da još uvijek ima mnogo mladih koji pripadnike navedenih subkultura smatraju čudacima, poremećenima ili opasnima (često i ološem) te da mnoge predrasude još uvijek čvrsto stoje nesrušene što sam s vremena na vrijeme spoznala i na svojoj koži, ali da je razina tolerancije danas još uvijek takva da bi se pribjeglo fizičkim prijetnjama i obračunima do sada nisam mogla povjerovati. Zar je moguće da smo još uvijek toliko zaostali? I kakav je to odgoj i kakvo je to društvo koje promovira kažnjavanje različitog i to pod krinkom nekakvog patriotizma i sporta? Jednostavno mi je nepojmljivo da takva zadrta razmišljanja mogu nekome biti toliko duboko pod kožom da je u stanju napasti nekoga iako za to nema nikakav valjani razlog. Ako je to moguće, a očito da jest i dapače, sveprisutno, onda se niti dana nismo pomakli od tzv. mračnih doba u kojima je čovjek kao bio zaostao, i ništa nam što danasa imamo ne pomaže ni najmanje ako smo u stanju proizvesti takav sustav mržnje koji nigdje u prirodi ne postoji, a kreće od ideje da sve što je različito treba istrijebiti.
Potresena sam, šokirana i isfrustrirana i osjećam se općenito jadno što se moram zadovoljiti time da budem sretna što me ne mora biti strah izaći jer ne živim u Zagrebu. Primitivizam je očito svuda oko nas.

Komentari:

http://shtukasafisha.blog.hr/
http://metalacpise.blog.hr

utorak, 11.03.2008.

Juno

Prošle subote Freak club je odlučio, doduše u malo krnjem izdanju (The Pilgrim, Sheky i moja malenkost), zamijeniti zadimljeni prostor rock-klubova kinodvoranom, a pive kokicama pa smo se harbro otputili prema riječkom Cinestaru. Izbor filma pao je na "Juno" redatelja Jasona Reitmana što nam se učinilo prikladnim i s obzirom na uzrast (iako nije da više imamo 10 godina pa moramo paziti što gledamo, ali...) i zato jer je komedija. Na kraju krajeva, film je bio višestruko nominiran za Oscara, a neke je od tih nominacija i potvrdio poput one za najbolji originalni scenarij što bi trebalo biti garancija dobro potrošenih 96 minuta koliko film traje.
Ono što se filmu svakako ne može prigovoriti jest da nije duhovit jer radi se o filmu kojemu ćete se tijekom gledanja višed nego jednom zasigurno nasmijati što se najviše može zahvaliti izboru pomalo nekonvencionalnih likova i dijalozima začinjenim kontrastima i smještenim u situacije gdje moraju izazvati smijeh, a na kojim a film zapravo i počiva. Ipak, to je jedina komponenta filma koju se može okarakterizirati kao potpuno uspjelu jer sve drugo što bi trebalo označiti kao kvalitetno ostavlja dojam nepotpunosti.
Već je sam scenarij poprilično plošan i nedorađen, a priča i ne tako originalna da bi se posebno isticala iako su sudbine trudnih tinejdžerica u serijama i filmovima ipak malo drukčije od one naslovne junakinje, ali izvedba je jednostavno takva da to ne doživljavamo kao nešto iznimno posebno ili čudno. Naslovna junakinja također bi trebala biti posebna no radi se o punk-rock nastrojenoj 16godišnjakinji britka jezika kakve smo i prije viđali kao i obitelji poput njezine koja ju u potpunosti u toj odmaknutosti od standarda prati.
I opet, pri karakterizaciji likova nije im, unatoč potencijalu kojeg takva mizanscena posjeduje, udahnuto ništa previše života niti su posebno dobro razrađeni, a čak je i intimistički pristup vođenja radnje iz prvog lica pomalo neuspio u ideji zbližavanja Juno s publikom; ona jest simpatična, ali gledatelju ipak ostaje samo lik iz filma, nekonvencionalan ali vjerojatno već viđen.
Što se tiče glumačkih nastupa također ne bih mogla izdvojiti ničiju izvedbu kao posebno dobro iako je Ellen Page solidna u naslovnoj ulozi kao i njezini školski prijatelji (Olivia Thirlby i Michael Cera ) dok je uloga Jennifer Garner svedena na pomalo cmizdravu, a svakako stereotipnu majku i ženu (zapravo, dio zapleta s bračnim parom Loring koji će posvojiti Junino dijete tj. njegovo rješenje nekako s lišeni dramatike i nezanimljivi) što, vjerujem, nije ni blizu ostvarenja njenih glumačkih potencijala.
Opći dojam nakon gledanja filma nije negativan, ali ostaje osjećaj nepotpunosti i spoznaja da je potencijal bio mnogo veći no ono što smo dobili kao gotov proizvod što me, s obzirom na sve pohvale (pogotvo na račun scenarija kojeg je napisala bivša striptizeta Diablo Cody), ostavilo pomalo razočaranu. Film je svakako simpatičan i na trenutke doista duhovit, ali u principu i ništa više, po mom osobnom mišljenju uza sve je trebao biti mnogo bolji.