utorak, 30.10.2007.

Zamjena uloga

Noć je bila tiha i mirna. Poneki zvuk dopirao je s grana, asad tamna i pomalo zastrašujuća, drveća, ali se u zraku mogao naći neki gotovo opipljiv osjećaj mira pa bi se svatko tko se onda našao na cesti zakleo da noć nikada nije bila tiša i neprimjetnija u svemu onome što ona sama skriva.
Putem su koračale dvije prilike; bat njihovih koraka uklapao se savršeno u cijelu atmosferu, poput pulsa kakvog mističnog bića koje je prekrilo sunce obgrlivši ga; samo ad bi ga moglo ujutro osloboditi.Mjeseca nije bilo, ali zvijezde su sigurno bile tu nNoć je bila tiha i mirna. Poneki zvuk dopirao je s grana, sada tamna i pomalo zastrašujuća, drveća, ali se u zraku mogao naći neki gotovo opipljiv osjećaj mira pa bi se svatko tko se onda našao na cesti zakleo da noć nikada nije bila tiša i neprimjetnija u svemu onome što ona sama skriva.
Putem su koračale dvije prilike; bat njihovih koraka uklapao se savršeno u cijelu atmosferu, poput pulsa kakvog mističnog bića koje je prekrilo sunce obgrlivši ga; samo da bi ga moglo ujutro osloboditi. Mjeseca nije bilo, ali zvijezde su sigurno bile tu negdje;zastrte gustim velom magle. Prilike su neumorno koračale dalje; bile su bjegunke, a iza njih je ostajao trag krvi. Neće dugo trebati dok netko ne uvidi pokolj koji je selo doživjelo. Polako, ali sigurno, Renor je proklinjala samu sebe; što li joj je uopće trebalo micati trupla? Koliko god se borila protiv toga, dobro je znala zašto je to učinila; nije željela biti otkrivena kao treća strana u sukobu (ako su razbojnici ubili mještane, tko je ubio razbojnike?). Strah od ljudi nikada joj nije donio ništa dobro, zasigurno neće ni sada.
Aurora je šutjela. Tri su dana putovale, a ona je tri dana šutjela. Svijetlo u smeđim očima bilo joj je zastrto tamnom koprenom očaja i grizodušja, a pogled uvijek uperen dolje nisko gdje je smatrala da joj je mjesto, sada kada je spoznala koliko je bila sebična i koliko drukčija od one slike koju je o sebi stvorila. Nije uspjela; doživjela je svoj moralni pad, ali tragedija se odigravala i dalje; nije bilo nikoga tko bi knjizi sklopio korice i i vratio je na njeno mjesto gdje će čekati prašinu i zaborav.
Pitala se kamo idu, ali već slijedeća misao pojasnila joj je da to uopće nije bitno. Misli joj postajahu samo gomile glasića koji su vikali i prepirali se, a ona ih je slušala, samo ih je slušala šuteći iznutra jednako kao i izvana. Osjećala se u svome umu poput djevojčice koja šćučurena u kutu promatra svađu nekih stranih ljudi o jednako joj stranoj budućnosti. O sebi je stvorila novu sliku; bila je sebičnjak i ništa drugo, a da bi se iskupila odklučila je postati ponizna; nikada podignuti pogled, nikada se suprotstaviti, otrpjeti sve što joj dođe na put, samo odšutjeti svaku nedaću. Nije si više nikada mogla dopustiti da bude ponosna, da misli na sebe ili da drugima bude sudac. Cijelo ju je vrijeme bilo briga samo za sebe, sada će to okrenuti; sada se uopće više neće baviti sobom.
"Idemo u luke" progovorila je Renor uobičajeno tiho. Nije znala kamo bi drugamo otišle; za nju utočište nije postojalo, za princezu, šansa je bila ondje gdje je neće naći oni od kojih je pobjegla pa makar to bili njeni vlastiti roditelji. U knjigama se uvijek odlazilo u luke, knjige u uvijek tako završavale; u lukama su se likovi uvijek rastajali.
"Možeš otići gdje god želiš. Preko mora nitko neće znati tko si niti da si nestala; dovoljno si odrasla da počneš novi život." obratila se ponovno svojoj suputnici čiji je pogled još uvijek bio čvrsto uprt u tlo kojim su gazile. Odnekud se oglasi sova, a maglu počne raznositi lagani povjetarac. Nitko više ne reče ni riječi.
U sebi, princeza se zapita što će biti dalje s Renor D'Issan no ne reče ništa. Otkud joj pravo da to uopće propitkuje? Otkud joj pravo da uopće išta propitkuje? Ona još niže spusti pogled doimljući se poput kakva groteskna grbavca.
Renor je mučilo isto pitanje, a polako se počela zabrinjavati i za svoju mladu suputnicu; kopnila joj je naočigled i stalno šutjela, a svijala se prema dolje poput mladice na koju je napadalo previše snijega. Princeza je nosila neko strašno breme, a ona joj nije mogla pomoći. I samu su je morile brige. Doista, kamo li će ona poći? Godine zatočeništva učinile su je krhkom u mislima i emocionalno ranjivom iako joj je tijelo ostalo snažno, a oštrica ubojita. U misli joj se, odnikud pozvane, vratiše one gotovo bijele oči te ona i nesvjesno opipa još mekanu mladu kožu ožiljka na svome obrazu. "To sigurno nije pravi put" prekori se instinktivno. A ipak...je li uopće željela ići pravim putem; stazom možda ravnom, ali sigurno punom boli i upitna kraja? Za nju i tako nije bilo spasa; previše joj je puta tamno lice krasio osmijeh dok je isto na njenim rukama činila crvena krv, previše puta smatrala je smrt svojom prijateljicom, a čak i onda kad seo dlučila promijeniti i prezrela način života kakvom su je učili, u sebi nije niakada u potpunosti ubila želju za ubijanjem (ubiti želju za ubijanjem, kojeg li paradoksa). Je li uopće postojao spas za nju? I tko ju je uopće trebao spasiti? Nije vjerovala u božanstva; ne više. Je li si mogla dopustiti da jednom bude sebična i prikloniti se onoj svojoj strani koju je tako često ušutkavala? Možda joj je bilo suđeno da bude razbojnica; možda je sve ovo bilo tako teško jer je bilo greška.
Aurora primjeti da Renorine oči sjaje na čudan način; znala je kad je taj sjaj već vidjela, ali jedan od bezbroja sitnih glasova otjerao je tu misao iz njena uma. Dok je Renor sve više željela prigrliti sebičnost i prepustiti se svojim najtajnijim, i upravo onim željama o kojima se najviše obmanjivala, potpuno nesmetano, princeza je stvorila čvrstu odluku o poniznosti i požrtvovnosti; nikada više neće biti princeza, prvom prilikom stavit će se u službu drugih i učiniti se manjom od bijede same.

Baš kad je zavjesa trebala pasti i konačno pokriti scenu, glumci zamijeniše uloge.

nedjelja, 28.10.2007.

Collateral (filmska kritika sa par tjedana zakašnjenja)

Vincent je profesionalni plaćeni ubojica. Max je taksist. Čistom slučjanošću Vincent ulazi upravo u njegov taxi i sudbine im se isperpliću. Jednako slučajno prva Vincentova žrtva pada na taxi i otkriva čime se Vincent doista bavi. Sasvim slučajno detektiv dolazi k ubijenomu baš tu večer iako je dogovor bio drukčiji. Patolog slučajno primjećuje slične pogotke na truplima. Maxova prošla klijentica slučajno radi na sučaju Vincentova poslodavca i njegova je poslijednja žrtva. Collateral je film slučajnosti.
Vincent voli jazz i smatra L.A. gradom stranaca u kojem nema topline, zna sve o roditeljima koji na djecu reflektiraju svoje mane, brine se o pokolju u Ruandi, razmišlja o svojoj ulozi u svemiru, ali prije svega on obavlja svoj posao besprijekorno, igrajući do kraja svoju igru. Na trenutke nam je gotovo drag te se pitamo trebamo li uopće navijati za Maxa kao pozitivca; običnu kukavicu koji nema hrabrosti nazvati zgodnu tužiteljicu, a kamo li učiniti nešto sa svojim životom.
Ubojstva se nastavljaju, hladno i profesionalno, a naglasak je stavljen na psihološki jaz između dvojce (anti)junaka; čak i Maxova mama voli Vincenta, Max je i opet samo gubitinik. Slika je iskrivljena; sve više volimo ubojicu, zašto bi nam uopće onaj jadnik bio drag iako je označen plusom na etičkom planu. A zatim...preokret.
Odjednom, ubojica je stjeran u kut i postoji prijetnja po njegovu anonimnost, a upravo je ona sve što ga štiti i daje mu priliku da bude tako smiren i hladnokrvan, gotovo cool; čovjek koji ubija točno na minutu raspitujući se pritom o Milesu Davisu. I opet on, baš kao u jazzu, improvizira služeći se Maxom kao instrumentom. Kukavica Max zbog svoga straha mora odigrati ulogu Vincenta, nevjerojatno smirenog, pred mafijaškim bossom koji, kao svaki brižan otac, priča priče o Djedu Božićnjaku i Crnom Petru. I Max uspijeva, održava privid; na trenutak, on je baš poput ubojice, a sve samo da bi se opet vratio ulozi vozača - kukavice koji će ga odvesti do nove žrtve.
Slijedeće ubojstvo pretvara se u pokolj, debakl za neprimjetnog Vincenta iako njegova fasada opstaje; policija još traži Maxa pod njegovim imenom, jedan čovjek prozreo je igru i sada je mrtav.
I opet , vraćamo se u taxi, više sigurno ne najčišći u Los Angelesu, ne čujemo klasiku u pozadini; samo se psihološki rat nastavlja. U stotinu galaktika sa milijun zvijezda poput smo mrvica pijeska, objašnjava ubojica. I tada Max puca; konačno uzima stvar u svoje ruke jer ako smo doista tako ništavni onda zapravo i nije bitno kakav će biti ishod, a njemu je spolutno dosta slušanja i skrivanja, posebno mu je dosta prodike o životu sociopata sa zadnjeg sjedišta koji je unatoč svemu očito sretniji od njega.
Dolazimo do trenutka filma u kojemu je redatelj na skliskom terenu te bi lako mogao zabrazditi u nešto tipično, klišejiziranu akciju, ali iako je tome možda malo i podlegao (niti trunke više no što je nužno) kraj filma svakako je dostojan atmosfere i priče koju smo dotada pratili.
U zadnjim kadrovima vidimo ubojičinu smrt u tramvaju; na početku on sam pričao je priču o čovjeku koji je tako umro i nitko ga šest sati nije primjetio, on se također pita hoće li njega tko primjetiti. Je li ubojica možad ipak čovjek? Je li mu to sve bila samo igra, bijeg od rutine? Je li to sve samo slučajnost?
A kroz film shvaćamo da ništa nije slučajnost upravo u onoj mjeri uu kolikoj to i jest. Svakoga od nas čeka trenutak kad ćemo shvatiti da stvari mogu biti drugačije, a donosi ga upravo slučajnost koja tada prestaje biti slučajna.

Osobno, dugo nisam gledala ovako dobar film i doista, ocijenila bih ga izvrsnime budući da je redatelj uredno zabišao sve zamke i dobru priču pretočio u stvarno dobar film.
Sve pohvale, pčevši upravo od redatelja Michaela Manna pa do glumaca; Jamiea Foxxa koji me već oduševio u veoma dobru, Oscarom nagrađenome "Rayu", a čini se doista pogođenim za ulogu mekušca (stereotip je uvijek tu; od nezadovoljne majke i "pepeljarki" do križaljki i bolesne urednosti) i meni inače antipatičnog Toma Cruisea koji je ovdje ostavrio daleko bolju ulogu od onih u "Danima Groma", "Nemogućoj misiji", "Top Gunu" , "Jerry Maguireu" isl., dapače, površan i stereotipan u drugim filmovima ovdje je originalan i vjerodostojan, gotvo toliko da po strani ostavimo scijentologiju i sve gluposti koje čini.
U filmu nema pretjeranih akcijskih scena, nema dirljive ljubavne priče s pljuštećim poljupcima na kraju; vođeni smo pod kožu protagonoista, vozimo se s njima u taxiju, u najboljim djelovima filma.
Moja preporuka svakome, ako išta, pogledajte ga slučajno.

subota, 27.10.2007.

Autobus

Autobus. slabašno svijetlo lažnih neonki obasjava trošnu unutrašnjost nečeg limenog i jedva pokretnog; kao u nekom lošem SF-u.
Volim SF i za pravu ironiju, pogurena na sjedalu, držim u rukama roman Isaaca Asimova upravo te vrste.
Slušalice u ušima. Dovoljno glasno da se izgubim u vlastitom svijetu zaranjajući u ljudsku psihu (svoju i tuđu) ispod površine svemirskih sukoba; dovoljno tihe da propuštaju posprdni smijeh iza mojih leđa k mojim senzorima. Pritišćem tipku. Glazba ne može glasnije.

* * *

Autobus. Podnevno svijetlo ulazi kroz prozor. "Pod stresom smo" kaže Kindred. Gledam ju. Pitam se što me veže s tom curom koja mi je gotovo osam godina ostala zagonetka. Slušalice preuzimaju ulogu pupčane vrpce. Potukla me 15:4 u križić-kružiću. Možda stvarno i jesam pod stresom.

* * *

Autobus. Rano jutro. Sjedimo na podu; Kind i ja. Smijemo se, kao na pikniku smo. Vadimo mandarine, sendviči će na red doći kasnije. Smijeh, slušalice, papiri; imaginarne jedinice, entalpija, Maideni, Flamesi...Neki su se dokopali sjedećeih mjesta, gledaju nas s visoka. Nije bitno; mi smo na pikniku.

EDIT: u revanšu sam izgubila 15:9, napredak je očit XD

četvrtak, 25.10.2007.

Egoist

Pobjegla je iz kuće i krenula prema sjeniku iz kojeg je krenula. Došavši tamo, sjela je na onaj isti kup sijena na kojemu je prošle noći sjedila Renor i stala vraćati dah svojim, na trčanje nenaviklim, plućima. Pokrila je lice rukama i zatvorila oči. Nije željela vidjeti. Dvostruko. Prizor od kojeg je tako revno pobjegla još uvijek joj je u mislima bio savršeno jasan; kao da još uvijek stoji tako blizu, okružena hladnim sivilom male kućice. Unatoč podsvijesti koja je uporno vikala kako ne smije skrenuti misli u tom smjeru, Aurora se zapita je li sve to moglo biti Renorino djelo. Otvorila je oči i rukama obavila koljena te stala ustrajno gledati u neku zamišljenu točku pred sobom, u drvenu zidu sjenika.
"Već sam to prošla" progovorila je drhtavim glasom; pomisao da se tada prevarila prestravila ju je. Pogled joj je ostao prikovan za zid. Renorin dolazak jedva je primjetila, skkrenula pogeld na trenutak s one točke i pogledala suputnicu da bi se odamh potom ponovno usmjerila na zid; kao da ga može pogledom srušiti i njemu naplatiti zločin čijem je rezultatu svjedočila.
"Jesi li ih ti ubila?" progovorila je tiho i odriješito, ni ne gledajući sugovornika dok joj je udove pomalo obuzimala obamrlost. Sve oko nje polako je gubilo oblik, a jedino što je u njezinim, sada staklastim, očima postalo jasno bila je krv. "Jesi li?" ponovila je ne pomaknuvši se. "Aurora..." započne mekano Renor, baš onako kako bi malenu djetetu počela objašnjavati nešto što još godinama neće moći shvatiti.
"Odgovor je jasan; jesi li ili ne?" prekine ju Aurora glasom hladnim od gnjeva; poput kakva neumoljiva suca kakvome očekujemo stići nakon što nas ono tjelesno u nama prestane služiti.
"Koga?" upita Renor. Odmah je shvatila na što misli princeza no odlučila je igrati njenu igru, dopustiti joj da se osjeti nadmoćnom; možda će tako biti lakše.
"Seljane, djecu, starce, žene, njihove muževe i braću..." jednako bijesno nastavila je Aurora; zar se Renor još usudila poigravati se njome, zar spoznaja da je pogriješila nije bila dovoljna? Trebala je znati, trebala je shvatiti još onda kada je vidjela s koliko je užitka tamna prilika ubijala. A ona ju je smatrala suputnicom, gotovo prijateljicom i podarila joj ime kako ju, u svojim razmišljanjima, ne bi oslovljavala kao tamnu priliku.
Požljela je vrištati, tući, ubiti..ali znala je da će se naposljetku srušiti u suzama i predati mračnoj prilici; već je to jednom prošla, već ju je jednom zavela. Morala je ostati hladna.
"Nisam, Aurora, nisam" mirno i mekano objasnila je Renor vrteći polagano srebrnom glavom " dala sam sve od sebe da ostanu na životu i kajem se radi svakoga koji ga je izgubio, ali ja ih nisam ubila."
Tek u tom trenutku Aurora podigne pogled, a oči joj poprime živ izraz; logično objašnjenje je postojalo, nije pogriješila....ipak nije pogriješila... Um joj je ubrzano radio, zaključak se sam nametao; i previše puta čula je o tome u dvorcu, razbojnici su bili jedan od velikih problema kraljevstva. "Gdje su razbojnička trupla?" upitala je s nadom u očima; ovo je bio poslijednji ispit za Auroru podjednako kao i za Renor D'Issan.
"Odnijela sam ih u šumu, nisam željela da ih preživjeli vide" odgovorila je Renor.Napetost je prošla."Ima li preživjelih?" zapitala je bojažljivo.
"Nikog nisam vidjela" uslijedio je odgovor; princeza nije znala treba li se smijati ili plakati, to što je ona ipak dobro odlučila nije umanjilo tragediju koja se odigrala. Njezin život bio je neznatan u usporedbi s desecima onih koji su te noći prekinuti. Mislila je samo na sebe; za mrtve ju nikada nije ni bilo briga. Shvativši to, princezu obuze očaj.

ponedjeljak, 22.10.2007.

Ljepota

Relativno nedavno zaklopih posljednju stranu Wildova romana "Slika Doriana Graya" (hvala Pilgrim što me nagovorila da je pročitam) pa mi njena radnja i sve u njoj rečeno još uvijek lagano odzvanja u glavi.
Ono što se u slučaju Doriana Graya pokazlo kobnim (u kombinaciji s njegovim karakterom) bila je njegova silna ljepota. Potaknut njome lord Wotton čini na njega velik utjecaj i postavlja ga za glavnog lika svoje epikurejske politike koja je potom od , tada naivnog i gotovo nevinog, a nadasve poput djeteta spremnog za odgoj, Doriana učnila nemoralna čovjeka koji ne pozna granice koje bi ga spriječile da dođe do ičega za što vjeruje da bi mu donijelo užitak. Njegova ljepota značila je za njega prokletstvo, potaknula ključan događaj čijom je posljedicom postao nešto odurno i ogavno, a ipak sve je to ostalo skriveno ispod njegove očaravajuće vanjštine koja je opet odigrala, u njegovu životu, ključnu ulogu. Usprkos pričama i svemu lošemu što se uz njega vezalo zbog svoje ljepote ostao je uviejk obožavan i poželjan.
"No vi, Doriane, lica tako čista, otvorena i nevina, vi čija je mladost tako divna i nesmućena - ne, ja naprosto ne mogu vjerovati glasinama koje o vam kruže" riječi su čovjeka koji pada u smrt upravo od ruke tog Doriana zbog čije ljepote nije moigao povjerovati u njegov nemoral što mu se na kraju vratilo na za njega najpogubniji način. Njegova ljepota opija i briše ono što se iza nje skriva; ljudi se doživljavaju izvanjski i licemjerno, a u takvome svijetu biti lijep poput Doriana Graya (zapravo monstruma) ključ je uspjeha.
A svi se mi toliko trudimo biti lijepi.
Mislimo li da ćemo zato dobiti obožavanje? Nadamo li se zbog toga biti voljeni?
I koliko god nam zvoni u ušima ona toliko ponavljan mudrost kako se ljudi ne sude po vanjštini već po onome što se ispod nje nalazi, sigurni smo da lijepi u životu prolaze bolje.
Može li ljepota sakriti našu glupost ili zlobu? Bismo li, poput Doriana Graya, ogrezli u sve ono čega se sada bojimo i što smatramo krivime kada bi znali da će nam izgled uvijek ostati isti, mladolik i nevin?
Dovoljno je usko se okrenuti oko sebe dabismo shavtili kako unatoš tome što živimo u vremenu koje ćemo lako nazvati naprednim, živimo zapravo u plošnom i površnom svijetu. S naslovnica časopisa i TV-ekrana smiješe nam se osobe odabrane ni po čemu no vanjštini, glazbene zvijezde promtramo po veličini grudnjaka i modelu haljine , svaka reklama nudi nam bar nešto čime ćemo se učiniti privlačnijima, a čak je i gospođa koja koristi pravi omekšivač privlačnija te naravno ima i partenra odabrana po istom kriteriju (vjerojatno se privatno druži s onom u čijem redu stoje svi muškarci zbog njezina šampona za kosu).
Voljeli to ili ne, čak i prezirali takvu jadnu kulturu izvanjskoga prije ili poslije priklanjamoi joj se pa makar nesvjesno; opčinjeni sobom gledamo se u svim obližnjim ogledalima, odjeću biramo po poslijednjoj modi u poznatim dućanima, mučimo se maskarom za povećanje volumena i dugotrajnim lakom za nokte, a na polici stoje boja za kosu, tri vrste regeneratora, pegla i bar dvije četke.
A kad shvatimo da nam je ono izvanjsko postalo toliko bitno počinjemo se uvjeravati da to činimo zbog sebe dok nam u podsvijesti iskaču upitnici predstavljajući zanimanje za mišljenje drugih o vlastitom izgledu. Svaki pogled u ogledalo predstavlja samo pogled u misli onoga koga se nadamo opčiniti pa makar to bi netko sasvim nepoznat čiji ćemo pogled privući namjerno ili ne.
Ljepota jhest opčaravjuća, možda stvarno i može poslužiti kao prečica prema uspjehu, ali bez nečeg što bi nu pridržavlo iznbutra ona je bezvrijedna.
Ona nas može sakriti od zasluženog priezira i osude te nam donijeti obožavnje, ali prije ili poslije, ono unutarnje pokazat će se kao jedino bitno, iskvarenost i taština skrivene ispod vanjske ljupkosti privest će nas k našem kraju; na dno provalije koju smo si sami iskoplai.
Ljepota se nalazi jedino iznutra.

petak, 19.10.2007.

Voda

Oprezno je zakoračila u vodu dopuštajući joj da se ovije oko njenih gležnjeva poput kakva svjetlucanja s vlastitom sviješću koje bi ju svakog časa moglo povući u svoje ždrijelo. Zatvorenih očiju zaronila je pod površinu te ih otvorila tek kada je njeno, sada tako krhko (ili se to samo njoj tako činilo), tijelo bilo potpuno obavijeno vodenom masom u kojoj se nalazila. Otvorivši ih, dočekalo ju je nepregledno poluprozirno plavetnilo; onakvo kakvo su pripisivali njenim očima, te joj se činilo da bi i mogla biti samo bljesak zarobljen u oku nečeg mnogo većeg od nje same.
Izronila je i žedno udahnula zrak; uvijek se tjerala do krajnje granice prije no što bi se oslobodila te prozirne nemani u koju se bacila. Zapravo uopće nije voljela vodu, samo onaj osjećaj neznatnosti i izgubljenosti; tako realan...Izgubljena i neznatna, to je i inače bila; kao da ju je voda uvijek okruživala, ali na takav način da iz nje ne može izroniti i udahnuti zrak koji bi joj donio olakšanje. U životu nikada nije znala procijeniti na kojoj je strani dno, a na kojoj površina pa koliko god radila manje ili veće pomake prema jednom od toga dvoje.
Odvukla se u plići dio i ostala sjediti na šljunku istovremeno oslonjena na jednu od čisto bijelih stijena koja je provirivala iz vode. Poželjela je ponovno sklopiti oči, izgubiti se u to malo tame što je mogla za sebe stvoriti; bojala se tko će je ovoga puta iz nje gledati.
Još uvijek nije zaboravila one oči, a rana na obrazu ostat će joj zasigurno kao trajni podsjetnik na nekoga tko ju je podjednako mogao održati na površini, iznad dubina u kojima leži bol, ali i gurnuti je ravno prema dnu, ne dopuštajući joj da ikada više ugleda svjetlost koja dopire s površine.. Dotaknula je još svježu posjekotinu i unatoč reskoj boli, nasmiješila se. Posjekotina je bila potpis i govorila je "vratit ću se".
Dobro znanom kretnjom iz glave je otjerala takve; utopističke misli. Nije željela i sama doprinositi svome budućem razočaranju za koje je bila sigurna da će nastupiti. Ipak, osmijeh s lica nije uspjela potjerati.
Skrenula je misli na knjigu koju je za zatočeništva počela pisati, zapitala se kakvi bi bili zapisi o poslijednjih nekoliko dana. Imala je tendenciju zapisivati sretne događaje kada bi ona sama bila raspooložena upravo suprotno. Zapravo, vrlo se često označavala tugom i beznađem; patnjom za prošlošću ili jednostavno boljim vremenima. Možda se mogla opravdati teškim djetinjstvom, kaznom, zatočeništvom, stalnim preprekama i čime god bi poželjela, ali je li doista morala iskoristiti ikoji od tih razloga kako bi se prikazala jadnom i samoj sebi povećala važnost, samim time što ide dalje u "tako teškim" uvjetima? Ne, naravno da ne.
Osmjehnula se pomislivši kako će sada donijeti još jednu čvrstu odluku o promjeni na bolje kako bi uskoro mogla ponovno zaroniti u mračne dubine svog misaonog bazena. Bolje je bilo sanjati o strančevim bijelim očima koje možda obećavaju. Možda...toliko toga uvijek je stajalo pod tim upitnikom...
"Ne treba ti sada opet misliti o tako nečemu" prtekorila se tiho te nepomućena osmjeha izašla iz vode. Možda bi ju ipak trebala zavoljeti.

utorak, 09.10.2007.

Časopisi

Subotom i nedjeljom obavezno kupujemo Novi list; jedine dnevne novine koje sam u stanju čitati. iako viđam kako moji vršnjaci uredno daju 3 kn dnevno i nabacuju se okolo s 24h, što nikako ne mogu smatrati novinama, a pri ruci mi se tu i tamo nađu i kakve druge novine, nekako sam ostala vjerna našim riječkima koje smatram najobbjektivnijim i najmanje senzacionalistički nastrojenima iako im se zna prigovoriti da sdu pomalo crveno obojene.Politika me i ne zanima te većinu preletim, ali ono što pažljivo čitam su prilozi i to pogotvo oni koji izlaze vikendom tj. "Pogled" (lijepo ispod piše "politički žurnal", evo mi paradoksa =S) subotom i "Mediteran" (kultura) nedjeljom. i tako sam i ove nedjelje našla članak o pokušaju da se u Rijeci održi sajam periodike tj. časopisa.
U biti, časopis je širok pojam, a pokriva sve; od teškog žutila do stručnih časopisa o umjetnosti i znanosti o kakvima je ovdje bila riječ te mi je prva misao bila kako bih se trebala odvući do odjela periodike gradske knjižnice i iskopati nešto s područja književnosti ili prirodnih znanosti.
Nekim bolesnim slučajem, bavila sam se time za našeg boravka u šumi gdje je čitanje uobičajena razbibriga, a pošto knjigu, nažalost, nisam uzela upravo sam časopisima odlučila kratiti vrijeme; na moju nesreću, onima poprilično druge vrste.
Uz uobičajenu zbirku Gloria (šifra: nona penzionerka) našle su se tu i neke Grazie, Storyi isl. (mrak mi padne na oči kad se taknem takvih stvari u frizerskom), našao se tu i onaj (meni) omrznuti teenagerski OK. I tako sam se, potaknuta teškom dosadom, ulovila čitanja tih "časopisa".
Osim gomile tračeva i naravno nezaobilaznih slika raznih zvijezda, koje su mi sve nepoznatije, u svim mogućim aktivnostima; od razgovora na mobitel do pijenja Cole na slamku (ponosna sam kad se sjetim da sliku Harrisa ili Dickinsona kako jedu, piju , kupaju se isl. nigdje ne može nać') nešto savjeta o modi i pod obavezno ljubavi i zavođenju.
Pitam se kakve to žene uopće čitaju; zar smo toliko jadne ili to samo s godinama postajemo?
Časopis predstavlja žene koje se kao bave nečim drugačijim; speleologinju, arheologinju, geologinju i baš kad se ponadamo kako će se na tih stranu i pol naći nešto zaista čitljivo suočeni smo s njihovim modnim izričajem izvan poslovna okruženja. Zar je njihov posao toliko nebitan, a one same svedene na ljudske vješalice? "Na poslu obično nosim posebna radna odijela" crvenim je slovima ispisano ispod slike speleologinje. Njie li to normalno? Da je muškarac nikome ne bi bilo ni na kraj pameti istaknuti to; hvalili bi odvažnost i avanturizam; zato jer je žena pitamo se zašto ne dolazi na posao u štiklama i suknji, a i make-up bi joj u špilji sigurno ostao očuvan.
Zgađeno se lovim slijedećeg časopisa, ovaj se ne prodaje kao revija za modernu ženu; barem priznaju da su trač-rubrika na 100 strana s kolumnom o intimnom životu koju piše 60godišnjakinja. Slike s vjenčanja, luksuzni stanovi, odjeća i šminka iz skupih dućana kakvu bi si čitateljice trebale priuštiti i narvano ispovijedi aktualnih celebritya o tome tko im čupa obrve, a tko lakira nokte. Jesmo li zaista tako plitke; zar nam tako fali život za koji u svojoj gluposti ne vidimo da to zapravo i nije?
Znajući što me dalje čeka, s jednakim gađenjem hvatam OK; početak programiranja djece ženskog roda u praznoglave glupače. Hrpa tračeva i tisuće savjeta kako osvojiti dečka. Sladunjave fraze (vidjela sam te u rječniku pod "komad") i savjeti tipa "baci mu sitniš pod nogre pred automatom za čokoladice", još nenosive odjeće žs još nerealnijim cijenama i naravno, "realne" priče o curama koje su nešto postigle - ulovile dečka. Nema informatičkih olimpijaca, cura u fotostripu nije pobijedila na natjecanju, čak ni preporuke knjiga nema. zato ima barem 10 psihotestova po kojima bi se standardna teenagerica (da, da, baš ona antialternativka iz prošlog posta) trebala prilagoditi u neki od mogućih profila ponuđenih kao rješenje. Da mrgud sam,a li ne trebam popravak za to; i da, nemam dečka, ali ni za to en trebam minicu i gomilu glupih fraza; aki ni savjet o prepisivanju ne trebam, lakše bih podnijela i loše ocjene od kakva bijedna trika za postizanje boljih. Zar je moguće da sam jedina?
I svi ti časopisi uredno se prodaju, tiskaju svaki mjesec, tjedan (ili kako već) i imaju svoju vjernu publiku, a ja se s mukom prisjećam "Hollywooda", jedinog pravog hrvatskog časopisa o filmu kojemu je izdano svega 100njak brojeva s točno toliko skretanja u mainstream da bi se publika privukla što ipak nije bilo dovoljno da se časopis održi. S obzirom na današnju publiku, oni o filmovima slobodno mogu čitati u 24h, OK-u ili kakvom interwievu u trač-časopisu. Jezivo.
U školi ponovno pokrećemo alternativni školski časopis. Malen korak, ali sigurna sam da bi lako mogao tj. moći će, zasjeniti svo smeće koje je za 20kn moguće kupiti na kiosku, a ja kao samo malo osvještenija 16godišnjakinja ipak nemam što čitati.