subota, 02.02.2008.

Tama

Bježala je osjećajući kako strah preuzima svu kontrolu nad njenim, odjednom tako slabim, udovima. Njena snaga kao da se svakim trenutkom topila i nestajala. Njen dah postao je ubrzan, a pluća su je boljela. Ona podigne svoje ruke k očima i, na svpj očaj, shvati da su opet postale stare; samo tanka koža koja beživotno visi s poroznih kostiju. Ona stane, nije mogla više, staro ju je tijelo izdalo. Čula je progonitelje iza svojih leđa; osjećala njihov dah na svome vratu. Bilo je gotvo.
Okrenula se prema njima, pokazat će im da ne umire tako lako, pa makar bila samo onemoćala starica. Ona izvuče svoju oštricu koja joj se učini teža no ikad; jedva ju je držala dovoljno visoko da bi se mogla pokušati boriti. Napadači je ubrzo opkoliše, lica im bijahu mutna pa ih nije mogla prepoznati, ipak mogla je razaznati njihovu tamnu kožu i vitku konstituciju kakvu je i sama nekad imala. Progonio ju je vlastiti narod.
Ne, to nije bilo moguće, pa ona im je odavno pobjegla, oni je ne bi slijedili na svjetlost, ona se ne bi vratila u podzemlje...
Strava ju obuzme kada likovi oko nje počnu bugiti oštrinu i oblik, blijediti i postajati samo jednolična izmaglica. I kamo god je pokušavala gledati samo je izmaglicu vidjela. Zar je moguće da je gubila vid?
«Slijepa», prođe joj mislima, «potpuno slijepa.»
Ona padne na koljena i rukama pokrije lice, rukama koje sada nije mogla vidjeti. Na prstima osjeti tople suze, plakala je poput malena djeteta izgubljena na potpuno nepoznatu mjestu. A i bila je izgubljena, izgubljena u bjelini koja je prekrila sav njoj dosad poznat svijet u kojem se i tako očito nje baš najbolje snalazila.
Začuju se koraci, a zatim i zveket oružja kad joj protivnik odnese oštricu iz ruke snažnim zamahom, hladan metal u trenutku prođe kroz njene grudi sve do srca koje je još uvijek ubrzano kucalo. Ona na usnama osjeti svoju krv i pomisli kako je slatka, i bijaše joj to zadnja misao.
Renor D'Issan naglo se uspravi u mekoj travi i mahnitim se pogledom počne ogledavati oko sebe. Nije bilo nikoga, samo nekolicina usnulih razbojnika.
«Samo san, bio je to samo san», ona tiho prošapće teško dišući kao da je doista trčala. Rukama opipa svoje još uvijek mladoliko tijelo tražeći ozljede, a potom, ne našavši ih, podigne dlanove k očima; koža je još uvijek bila glatka i sjajna, još uvijek je mogla vidjeti. Znajući da sigurno neće opet zaspati ona ustane i počne nervozno šetati čineći male krugove oko svog položaja.
«Ovo je ludost», pomalo ljutitio pomisli i zaputi se prema vatri. Pa nije ju jedan san mogao toliko preplašiti; bio je to samo dio kletve, ostatak od onoga što je smatrala prošlim životom. Često je loše spavala, još češće je imala zastrašujuće i krvave snove, zašto bi je baš ovaj toliko uzbudio? Ona još jednom odmahne glavom tjerajući uznemirujuće misli od sebe kao da su insekti koji su došli piti njenu tamnu krv; sada nije bilo vrijeme za takve stavri, nije li joj već svega bilo dovoljno?
Opet se prisjeti princeze, njena pogleda kada su napustile selo i onog tereta koji joj je mogla na leđima zamisliti; i ona je sada trebala nositi takav. Pogriješila je, odbacila je sebe kako bi prigrlila sliku stvorenu u umu zaluđenu osjećajem koji ju je veoma lako mogao prevariti, a ovoga puta pitala se ima li povratka. Doista se ponašla kao slijepac, slijepac poput onoga koji ju je toliko očarao, a sada je mirno sjedio kraj vatre gledjući u nju, onoliko koliko se to gledanjem moglo nazvati.
Renor sjedne njemu nasuprot i ne mogavši otjerati tu misao iz glave i posvetiti se predano prijekoru koji je sama od sebe zaslužila, ona se zapita gdje zapravo gledaju te blijede oči. Je li on vidio nešto što, zatočeni u svijetu boja i oblika, drugi ne mogu razumjeti?
«Ne znam tvoje ime», reče slijepac prekidajući tišinu, ujedno razarajući tok njenih misli; gledao je u nju kao da je doista može vidjeti. Renor se prisjeti bjeline iz svog sna, je li i ona sada za njega bila samo izmaglica?
«Renor, zovem se Renor D'Issan», ona mehanički odgovori. Gledala ga je u oči ne mogavši se oteti osjećaju da je ona ta koja je izgubljena unatoč posjedovanju one sposobnosti koju nazivamo vidom; u tim očima, koje je toliko sanjala, bilo je sada nečeg toliko uznemirujućeg; ona spusti pogled i zagleda se u vatru.
«Sjećam te se Renor D'Issan», on ponovno progovori, «sjećam se tvoje kazne, tvojih krikova kada je toliko boli pušteno u tvoj krhki um.»
Pogled joj se s vatre opet vrati na njega, ispunjen nekim davnim bolom. Uspomene počnu nekontrolirano navirati u njen još uvijek, kako je rekao, krhki um.
«Ne znaš o čemu govoriš», reče glasom koji je skrivao suze.
«Znam i mnogo više no što misliš Renor D'Issan, poznajem bar djelić tvoje boli; i moja su sjećanja još uvijek zarobljena u tvojim mislima. Zar ne shvaćaš, sudbina nas je ovamo dovela.», on odgovori podjednako smireno i hladno, dok je u Renor ključao bijes, a tople joj suze vlažile obraze boje ebanovine. Ona izvuče oštricu i skoči do njega rušeći ga jednim potezom; uzevši mu oštricu, svoju uperi u njegove grudi.
Sudbina? Kako se samo usuđivao spominjati joj sudbinu, neku silu koja bi njome trebala upravljati; ona je bila slobodna, SLOBODNA, pa makar ta sloboda značila da će uvijek griješiti; njome nitko nije mogao upravljati. Nije mogao samo tako u njen život uvoditi još jednu laž. Takve su je odabno razočarale.
A on, on je bio jedan od onih čije su je misli godinama, stoljećima proganjale i uništavale sustavno njen um, koje su je toliko puta otkako je pobjegla učinile krhkom i slabom, potjerale je u nesigurnost i neshvaćanje; zbog njih je izgubila svoj put. Ona je bila borac, i nikako, ali nikako nije mogla biti obična i izgubljena kako se danima osjećala.
Sav bijes nakupljan toliko dugo sruči se iz nje na ovu priliku pod njenim nogama; sva nesigurnost, sve greške, svi propusti. Stara samouvjerenost vrati joj se u udove te mu ona vrati oštricu plešući opet svoj ples smrti, ono što je bilo poslijednje što su vidjeli toliki kojima je njena oštrica oduzela život. Na trenutak, bila je ona stara, Renor koja je znala kamo ide, koja je znala što želi i koju nitko nije mogao spriječiti. Konačno je opet sve shvatila; na usnama još valžnim od suza titrao joj je osmijeh. Ipak, ona vrati svoju oštricu u korice smirujući uzavrelu krv u svojim žilama; pretjerala je, a to nikamo ne vodi.
«Ne vjerujem u sudbinu, vjerujem u sebe i svoje greške», reče sigurnim glasom.
Začuvši struganje oružja koje se vraćalo u korice, on joj priđe bliže i izazivački upita:»Zar se ne žilš boriti Renor? Zar mi ne želiš zabiti oštricu u grudi kao što su tebi u snu učinili?»
«Ne», ona odgovori po prvi puta osjećajući da mu je jednaka, «želim znati više o onome što vidiš, o tami iza naših očiju u kojoj očito nisi, poput mene, izgubljen.»
«Ali ti ne vjeruješ u magiju, Renor», dočeka ju dogovor, sada gotovo zaigrana slijepca.
«Ni ne tražim magiju, tražim odgovore», ona mu na isti način odgovori, kao da je bila na svom terenu (ili joj se to samo činilo?).
«A što ako ti ih ne mogu dati, što ako ih ni ja ne znam?» on je opet izazivački upita.
«Želim da mi pomogneš tražiti ih; tama je i predugo u meni, slijepče, i ja ju želim poznavati.», ona smireno odgovori znajući da je time rasprava završena, prešutni dogovor sklopljen.
Slijepac kimne i zaputi se opet prema vatri, u mislima mu je još odzvanjala Sudbina, tom se osjećaju jednostavno nije mogao othrvati; Renor je polako dolazila za njim. Svitala je zora, a oni su se opet gledali preko vatre; dva slijepca iz dva svijeta, odvojeni samo tankom crtom koja odvaja tamu od svijetla odvodeći nas svih ka sivilu.
«Niti ja ne znam tvoje ime», progovori opet Renor.
«Možeš me zvati Gwydion», on odgovori, a glas mu zazvuči gotvo prijateljski. On se nasmiješi; trenutak poslije uvinu se i njene usne.

We'll walk a thousand miles just to see for ourselves
Look behind our eyes
find our hell
And in the light of the sun we go
Through rain and raging snow
to find the things we do not know
(Machinae Supremacy, Trough the Looking Glass)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.