srijeda, 21.11.2007.

Oblak

U zraku se osjećao miris soli; čuli su se krici galebova. Dan se polako pretvarao u noć; velik i zlatnožut, sunčev disk uranjao je u gotovo krvavocrvenu morsku površinu. Život se povlačio u gostionice i krčme, a samo su rijetki ostajali pred kućama. Na brodovima su gorjela svjetla; jedan mornar sjedio je na krmi broda i pušeći lulu gladio veliku pticu koja mu je sjedila u krilu. Aurora ga je zapanjeno promatrala.
Sjedila je na doku klateći nogama iznad, već tamne, glatke morske površine i gledala oko sebe. Toliko svijeta i tako raznolikog, nikada nije vidjela te se sa svojih, još malo, godina osjećala poput tek prohodala djeteta pred kojim se odjednom otvorilo toliko toga za istraživanje. Konačno je podigla pogled i puna neke nove energije upijala sve oko sebe, život koji se gotovo mogao osjetiti u zraku.
Ali sada je padala noć i bilo je vrijeme da se skloni i razmisli kako će dalje; bila je primorana naglo odrasti kako bi sutra ujutro opet mogla gledati poput malena djeteta. Gledajući u glatku morsku površinu pokušavala je iz svojih, još uvijek nemirnih, misli iščitati neko rješenje koje bi barem odagnalo hladnoću koja se najednom počela za nju lijepiti.
Misli joj ponovno postahu kaotične; svaki glasić predlagao je drugo, zvučao poput njene majke, oca, sluškinje, udvarača, razbojnika, Renor...a ona nije znala koga bi trebala poslušati. U želji da bude ponizna svoje se samosvijesti i samouvjerenosti rješila poput zaražena uda kojeg se moralo ukloniti; toliko se pitanja i opcija nametalo, a ona jednostavno nije mogla odabrati.
Obgrlila si je ramena svojim nježnim rukama i pognula glavu tražeći odgovor u dubini ispod sebe. Bilo je nečeg privlačnog u toj tami koja bi se namreškala i pomaknula baš onda kada bi promatrač bio najsigurniji u njenu nepomičnost i glatkoću. Tama i dubina mora pod njom kao da su je pozivale k sebi. Nije znala polivati i more bi ju ubrzo progutalo. Nagnula se niže....
"Nije li malo prekasno za plivanje?" prenuo ju je vedar glas. "Ja...nisam kanila" počela je isprekidano dodatno se zbunivši kada je shvatila da gleda u mornara svojih godina; iz sigurnosti dvorca sigurno bi ga na drukčiji način promatrala. "Samo sam se zamislila" završila je posramljeno opet spustivši pogled; izbjegavjući pogledom njegove oči jednako kao i tamnu morsku površinu. Spustio se na drveni dok pored nje i odnekud izvukao cigaretu. Smetao joj je dim, ali nije porigovorila; osjećala se iznimno čudno i gootovo nelagodno. Nelagodno na dobar način. (Može li se to uopće?) Nesvjesno je potresla glavom pokretom koji je preuzela od svoje mračne suputnice koja ju je tako nenadano napustila.
"Ovdje se rastajemo" u misli joj se vratiše njene poslijednje riječi prije no što je ostala sama stajati pored starog drvenog znaka i promatrati njena leđa; crna leđa svoje suputnice kako se udaljavaju odlučnim korakom. Ostavila ju je. Ipak je bila crna.
"Dakle, što radiš ovdje sama?" veselo je nastvio mladić ne obazrevši se na njenu zbunjenost i šutnju, kao da je večer svima dobra poput njegove. "Razmišljam" odgovorila je tiho. Učili su je pristojnu ponašanju, doista jesu, ali ovakva situacija nije bila primjerena princezi i ona jednostavno nije znala kako se postaviti. Što li se smatralo pristojnim? Je li uopće morala biti pristojna? Treba li se smatrati ugroženom?
"Ne bi li lakše razmišljala na svjetlu i toplini?" nastavio je otpuhujući oblačiće dima; nesvjesno prekinuvši njeno utapanje u novoizniklim pitanjima koja je pred nju njen um postavljao. "Nemam novca" odgovorila je ne podižući pogled, slijedeći linearno logiku koja se pred njom našla (bila pred nju postavljena). "Uvijek ima posla" glasio je odgovor vođen istim putem. "Iako, sada možda i jest kasno za tražiti ga. Bar ne za tebe; izgledaš kao pristojna cura" dometnuo je pogledavajući u njenom smjeru. Shvativši aluziju na moguć posao Aurora se dodatno zbuni, a boja joj se naglo popne u obraze; doista, bila je prenaivna za svijet koji ju je očekivao. "Uvijek ima bogatih putnica, možda bi te uzele u službu" nastavio je još uvijek nimalo ne mareći za njeno tako očigledno nesnalaženje u danoj situaciji. Djelovala je nevina i netaknuta od strane okrutnoga svijeta; naivna...Možda je samo bila sramežljiva.
"Dolazim iz daleka, nikada nisam radila, suputnica me ostavila i...doista ne znam što mi je činiti" tiho je, i na rubu očaja, prošaptala, još uvijek u dvojbi kako se treba odnositi prema tom čudnom poznaniku. (Kako li ga uopće nazvati?) Podigla je pogled i pogledala ga u oči. Smeđe i tople, bilo je nečega u njima; bile su privlačne poput one tame koja ju je pozivala da se u njoj utopi. Ona se nasmiješi baš kako priliči zbunjenoj djevojčici.
"Vjeruješ li u sudbinu?" on je upita uzvrativši osmijeh; za razliku od nje nimalo nesigurno. "Ja vjerujem; vjerujem da smo svi poput oblaka nošenih vjetrom i da se samo treba prepustiti." nastavi ne očekujući odgovor pogleda čvrsto uperena negdje daleko na pučini; beskrajnom plavetnilu pred njima. "I varam se vjerovatno i sugurno bi mi svatko rekao da griješim te da bih trebao uzeti život u svoje ruke, ali...sviđa mi se pomisao nesputanosti lutalice kakva je oblak" doda gledajući je. Tu pogrbljenu kreaturu, očito izgubljenu u čemu god da se našla. A ipak, nije samilost bila jedini osjećaj koji je u njemu izazivala.
Šutila je ne pokazujući namjeru da to promijeni ili bar podigne pogeld. Želio joj je vidjeti lice; oči i usne, podariti joj priču i učiniti ju princezom iz slijedeće avanture koja će se oblikovati u njegovu umu. Uz malo mašte sve je posatjalo avantura, a svatko je mogao biti i kraljević i junak. Noćima je ležao na palubi i gledajući zvijezde zamišljao stvari potpuno nevjerojatne ili bar donekle realne dajući pritom uloge poznanicima jednako kao i strancima koje je svakodnevno viđao. Ubrzo, sve bi se to rasplinulo, ali on sam se osjećao bolje; mašta je bila bijeg od realnosti; put čijemu kraju ne možemo doći nalik na dugu koja spaja nebo i zemlju. Naravno, imalo je to i svoje mane te se često pitao kojemu svijetu pripada, a razočaranja koja bi uslijedila kada se nijedna priča, unatoč mogućim preduvjetima, ne bi ostvarila satrla bi ga iako to nije pokazivao; jedino što se moglo primjetiti bilo je da konope zateže mnogo jače no što je bilo potrebno. Ipak, od maštanja nije odustao; i da, ova djevojka, koja se činila u surovu realnost tako nasilno bačena, bit će njegova slijedeća heroina.
Zagasio je cigaretu i nekamo odbacio opušak te se pridignuo s doka. Podigla je pogled i naizgled ga smireno pogledala, u njenim je očima veoma jasno mogao nazrijeti neku vrst tuge i nedostajanja. "Sretno" rekao je uz osmijeh te se okrenuo i otišao prema krčmi u kojoj je posada kojoj je pripadao noćila. Možda će svoju princezu opet vidjeti. Možda ih vjetar nanese na istu točku.
Dugo je gleadla za njim, u njegova leđa; druge osobe koja ju je toga dan ostavila. Previše je toga podsjećalo na Renor; i ona je tvrdila da je slobodna i nesputana. Jedino što joj je to donijelo bilo je razočaranje. Kako ju je mogla samo tako ostaviti? Pa ona je bila ta koja joj je ispunila želju i osigurala bijeg, nije se sad samo tako mogla riješiti odgovornosti. Auroru obuzme gnjev koji se opet ubrzo pretvori u očaj; nitko drugi nije mogao niti kriv za njene postupke, a još manje za njene želje čiju pravu prirodu sama nije poznavala. Možda je i zaslužila da bude ovdje, ostavljena, sama i promrzla, da se opet mora pouzdati u nekog nesputanog. "Poput oblaka nošenih vjetrom..." odjekne joj u mislima te na trenutak pomisli kako je to nešto što bi mogla prihvatiti. Vjetrova je mnogo, bar jedan bit će pravi. Da, sutra ujutro potražit će posao i pustiti sudbinu da je odnese dalje; oslobodit će se težine odlučivanja i postati bezbrižna. Svoju poniznost brzo je zaboravila. Okrenula se ka zgradama i došavši u selo uspela se na neki od sjenika. Možda će je vlasnici pronaći, možda i neće; sada je bila samo oblak, vjetar će se već pobrinuti za to, proleti joj mislima trenutak prije no što je zaspala sklopivši svoje smeđe oči.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.