ponedjeljak, 09.07.2007.

Zvijer

Svakoga jutra budilo ju je sunce. Njegove zrake bolno su joj se probijale u osjetljive svijetloplave oči. Premda joj je davalo život mrzila ga je zbog onog što joj je činilo očima. Sada već davno, bila je kažnjena te je samo sunce moglo vratiti život u njeno, tada krhko i onemoćalo, tijelo nanoseći joj ujedno bol. Nije se mnogo sjećala; samo nekoliko svećeničinih riječi koje nije mogla razumjeti i onih nekoliko pokreta. Potom je nastupila bol. Silna težina sručila se na njena leđa čineći ju krhkom staricom progonjenom mnoštvom bolnih sjećanja i uspomena i krivnje; tuđih. Težina tisuća duše slila se u njenu, njihovi glasovi razdirali su je iznutra i ujedali poput zmija otrovnica dok joj je tijelo kopnilo prihvaćajući muke i godine tolikih stranih života. Više od ičega željela je umrijeti. Ni sama više nije bila sigurna kako je uspjela pobjeći, ispuzati an sunce poput gonjene zvjerke iz i podzemlja… Nije dopustila samoj sebi da se očajem odvuče u smrt, da ju sjećanja povuku tako duboko. Još uvijek ih je ponekad čula. Rane zarasle njihovim ujedima još nisu zarasle, ali život joj se vratio te su je zrake sunca činile mladom. Kroz njene vene strujao je život. Topao. Samo su je oči još uvijek boljele.
Ustajala bi, gonjena suncem kojeg je priželjkivala. Čudan je bio taj njen odnos sa suncem; voljela ga je i mrzila u isto vrijeme, upravo zato jer ag je tako neophodno trebala. Dok joj je mjesec bio poput najboljeg prijatelja, sunce je bilo ljubavnik kojeg nije mogla preboljeti. Budila se zorom i dane provodila razmišljajući u nekom sjenovitom kutu sobe, noću je pisala.
Isti stražar donio joj je doručak, prizori prošle noć ponovo su se odigravali u njegovim mislima; noć je bila dobra. Bio je jedini u tome dijelu dvorca, znala je; samo su njegovi koraci svakodnevno odzvanjali hodnikom, a ona je bila lovac spreman to razaznati. Otvorio je vrata i sigurno ušao u sobu, pomalo se nadmoćno smijuljeći. Dopustila mu je da joj se približi. Ohrabren mirnoćom zarobljenice i beskrajni samouvjeren,kao i uvijek, nadvio se nad nju i oteo joj pero iz ruke. „Nema više literature za tebe, satri šišmišu“ rekao je podrugljiv, smatrajući se duhovitijim no ikad, gotovo očekujući smijeh imaginarne gomile. S neizmjernim veseljem iščekivao je gnjev ili suze svoje nove žrtve. Približila mu se i meko mu ovila ruke oko vrata gledajući ga u sad već začuđene oči. „Ja barem znam čitati“ rekla je tiho te je to bilo zadnje što je začuo prije nego se brzim pokretom našao na podu slomljena vrata. Bio je mrtav prije no što je stigao pomisliti kako se prevario, a ona je iz njegove ruke već uzela snop ključeva i s opasača mu skinula težak mač.
U očima joj se nazre bljesak. Renor D'Issan ponovno je uzimala živote, ponovno je bila zvjerka iz podzemlja, a stereotip iz kojeg se nije mogla iskobeljati nestao je iz njenih misli.
U trenutku se nađe u Aurorinoj sobi. Princeza je samo trenutak ostala začuđen ate brzo izvukla zavežljaj i s neokaljanim djetinjim povjerenjem kimnula svojoj tamnoj pomagačici. Krenule su dalje tamnim kamenim hodnikom, tiho se i neprimjetno krećući prema sve bližem izlazu. Bilo je prelako, a u životu ništa nije lako, znale su obje.Ubrzo su naišle na još stražara. Vješto i neopisivo hladno, Renorina oštrica oduzela im je živote. Još topla krv razlijevala se crvenim tepihom upijajući se u njega, uklapajući se u boju dok su trojac muškaraca beživotno ležala ni ne znajući kakva im je to tamna prilika oduzela život.
Ta tamna prilika, pak, osjećala je konačno da ponovo diše. Prisjećala se kada je prvi puta u ruke uzela oštricu, kada je prvi puta prolila krv te savršeno svjesna koliko je to loše, beskrajno uživala, kako u uspomeni, tako i u ovomu sadašnjemu; osjećaju moći koja je omogućavala da nečiju sudbinu sreže u jednom potezu. Doslovno. Iako na danjem svijetlo bila je doista biće tame. Zvonko se smijala, a oči joj je zaslijepila neka luđačka glad za krvlju.
Došle su do vratnica. Sada je bilo nemoguće pobjeći neopaženo. Nije marila, željela se boriti. Topla krv u njenim venama uzavrela je kada se postavila oči u oči s glavnim čuvarom izlaza iz dvorca. Izazivački je podigla oštricu pozivajući ga na unaprijed izgubljenu bitku. U djeliću sekunde oštrice se nađoše ukrštene, a Renor D'Issan, nekad izvrstan borac, najbolja učenica odbacila je sve naučeno i dopustila svojoj boli i svojemu gnjevu da preuzme njen gipke, istrenirane udove. Više se nije borila izopćenica iz podzemlja niti ona tamna prilika godinama zatočena u dvorcu; borila se zvijer koja je živjela u nekom kutku njezine podsvijesti čekajući iskru života koji se gasi da ju izvuče na površinu. Stražar je ubrzo pao ponižen, mrtav
Potrčala je prema šumi s Aurorom za petama. Kada je konačno stala, dopustila svojim prsima da se spuštaju i dižu u normalnom ritmu, a srebrnu kosu maknula s lica rukama crvenim od krvi, pogledala je svoju novu suputnicu. Ponovno mirne svijetloplave oči susrele su se sa smeđima; punima straha i prezira. Savršeno pitoma princeza nije mogla prihvatiti zvijer koja se pred njom probudila. Pobjegla je dublje u šumu.
„Zvijer postoji u svima nama, samo ju moramo kontrolirati“ šaptala je bježeći, sama nesigurna kamo ni od čega.

utorak, 03.07.2007.

Plavo i smeđe

Iako su vrata njen sobe uvijek bila zaključana kako ne bi pobjegla čime bi vrijedan eksponat vladarske obitelji bio izgubljen, jer bila im je doista poput egzotična kućna ljubimca, ona je odavno našla način kako da ih otvori.Ono što nije mogla naći bio je razlog zašto bi to učinila. Sada je imala zašto.
Vještim rukama svladala je jednostavan mehanizam i ubrzo se, nakon toliko vremena da ga više nije mogla ni prebrojati, našla izvan mračne sobe koja je bila zamišljena kao njezin kavez. Nesigurno je koraknula po mekom tepihu, a svijetlo baklji i uljanica svuda na zidovima bolno je prodiralo u njene oči navikle na polumrak koji je tako brižno njegovala u svojoj pozlaćenoj krletci Sa zidova, promatrala su ju neka strana lica, plavooka i blijeda, ali nijedno očiju tako svijetlih poput njezinih.
Desetak koraka do susjednih vrata pričinjalo joj se ako cijela vječnost. Osjećala se neprirodno, poput životinje netom puštene iz kaveza gotovo je priželjkivala da je netko vrati priveže.Unatoč godinama lutanja osjećala se poprilično izgubljeno, a sve ju je to plašilo baš kao i onda kada su je po prvi puta doveli na isto mjesto; tada vezanu. Gotovo je žudjela za tihim očajem koji je održavala u svojoj sobi i koji joj se sada činio tako sigurnim.
Zatekla se kako stoji pred masivnim vratima osluškujući, sada mnogo glasnije, jecaje. Zadržavajući dah, pokucala je, a kada odgovor nije uslijedio, pažljivo zakoračila u sobu, prvo provirujući samo srebrnom glavom, a potom i cijelim tijelom.
Na raskošnom krevetu s baldahinom jedila je djevojka plave kose i neutješno plakala. Nosila je bogato ukrašenu tamnocrvenu haljinu, a takva je bila i cijela soba – bogato ukrašena. Zapravo, samo jedan pogled na cijeli prizor odavao je atmosferu bajke, zajedno s uplakanom princezom i tamnom prilikom na vratima koje su se savršeno u njega uklapale.
Shvativši da nije sama, djevojka podigne plavu glavu i otkrije da su joj oči smeđe razbivši tako auru bajke; izmamivši osmjeh prilike u dovratku. Ipak, u svijetloplavim očima nazre se tračak zbunjenosti zbog pogleda s kojim se našla suočena te ona instinktivno podigne ruke oblikujući pozdrav svojstven njenoj vrsti. Djevojka ju je začuđeno promatrala, ne pokazujući ni tračak straha, očito je smatrajući svojevrsnim čudom. „Zovem se Renor, Renor D'Issan“ promrmlja svejednako zbunjena i zapita se što li je uopće očekivala od ovog susreta i gdje li je samo nestala ona vatra kojom je do malo prije gorjela.
„Aurora“ odvrati djevojka glasa treptava od suza pa više za sebe promrmlja „ne volim to ime.“. Obriše oči te stane zuriti u svoju neobičnu gošću kao da ju je upravo tog časa primijetila. Zapitala se što bi joj roditelji savjetovali da učini; vjerojatno bi joj uplašeno i užurbano naredili da pozove stražu. Iako nije bila plavooka i možda ne tako nježan i poslušna kao što bi princeza trebala biti ipak su je odgojili poput upravo takve te nikada doista nije napustila stakleno zvono pod kojim su je držali, a koje ju je iz dana u dan sve više gušilo. Zato je i plakala, svjesna da je samo jedna od sličnih i da si time sigurno neće pomoći, ali ikoliko god se trudila zadržati suze one bi same krenule niz njezine neprirodno bijele, neosunčane obraze.
„Želim pobjeći“prošaptala je s nekim djetinjim povjerenjem gledajući neznanku, ni ne pomišljajući bar na trenutak da bi joj ona mogla nuditi. Tamna prilika, Renor, prišla joj je bliže te se mogla diviti njenoj sjajnoj crnoj koži i srebrnoj kosi koja se svjetlucala na umirućoj dnevnoj svjetlosti. „I aj želim pobjeći“ progovorila je podjednako tiho,a u svijetlim očima nazirala joj se neka zarazna smirenost, osjećaj koji ju je obuzeo shvativši da pred sobom gleda biće slično sebi, svoju opreku zarobljenu u istom kamenu koji je i nju gušio.
Hodnikom su zaječali koraci: Savršeno pribrana, shvaćajući što to znači Renor se odmakne od Aurore i u djeliću sekunde izađe iz sobe. Baš ako nekad, za lutanja podzemljem, postala je ratnik, zvjerka; uvijek an oprezu, tiha i neprimjetna te je već nekoliko sekundi nakon sjedila u svojoj sobi mirna iza brižljivo zatvorenih vrata.
Kada joj je stražar malo poslije donio večeru, uvijek s istim strahom u očima, pronašao ju je kako, kao i uvijek, mirno piše za svojim stolom pod svijetlom uvijek iste slabašne svijeće. „Možda i nije opasna, vjerojatno je već ishlapjela“ pomislio je pošto ga je zapala dužnost da ju nadgleda nekoliko puta dnevno i nosi joj obroke. Bio je pomalo razočaran, izabran kao iznimno hrabar nije to želio potratiti na ovu mjesecima mirnu sjenku. To nije godilo njegovoj taštini, nije mogao pokazati svoju iznimnu hrabrost pored mirne zarobljenice za koju se pričalo da ima nevjerojatne moći. „Bapske priče“ prešlo mu je preko usana, a na se nije ni obazrela. Izašao je i pažljivo zaključao vrata. „Sigurno je ishlapjela“ pomislio je još jednom prolazeći hodnikom i veseleći se svojoj večeri; alkoholu i mladom mesu sumnjivih djevojaka. Smatrao se neodoljivim, zarobljenice se više nije ni sjetio.
Naizgled mirna, ona je doista sjedila za stolom i pisala, ali misli su joj bile daleko od onih koje je inače u takvim prilikama njegovala. Pred očima joj je još blještao uplakan pogled mlade Aurore; nekog baš poput nje, nesretna života puna klišeja i stereotipa. „Prihvaćam izazov“ prošaptala je i nasmijala se. Mjeseca nije bilo pa je nije mogao čuti. Nije bilo bitno; tama oko nje pažljivo je slušala.