subota, 31.03.2007.

Weirdness

Preko nekog blesavog internetskog testa izmjerih da mi je kvocijent čudnosti 86. Još jedna glupost kao i tonu drugih, ali ujedno i povod za razmišljanje o tome što mi doista smatramo čudnim.
Nekako vjerujem da nakon svih već klišejiziranih razgovora ljudi većinom daju sve od sebe kako ne bi dozvolili da ih prvi dojam ili nečiji izgleda zavara. Što onda činimo? Naravno, stvorimo prvo mišljenje ali ga ostavimo postrance te čekamo slijedeći susret od kojeg očekujemo da nam potvrdi prvo mišljenje te nesvjesno tražimo znakove koji bi nas uvjerili da smo bili u pravu.
I tako, htjeli ili ne htjeli podpadamo pod utjecaj svojih osobnih ili onih raširtenijih, općedruštvenih predrasuda i procjenjujemo ljude rukovodeći se njima a opet ostajući uvjereni da smo ih izbjegli.
I što onda smatramo čudnim? Uglavnom sve ono što je drukčije. Jednostavno, svatko od nas ima svoj svijet, svoju rutinu i ono što iz njega iskače smatramo invazijom na svoj način života, pokušaj asimilacije, nešto negativno iako to ne mora biti.
Zapravo, u pozadini svakog odbijanja i svakog neprihvaćanja među ljudima gotovo uvijek stoji strah ili ljubomora. Radi li se o ljubomori onda mišljenje pojedinca o drugome i ne dolzai toliko do izražaja, on ga mrzi zbog postignuća ili tuđe naklonosti i zbog toga ga želi udaljiti, distancirati, uskratiti mu sve što može kako bi se sam osjećao bolje i samozadovoljnije. Radi li se o strahu koji ubrzo prerasta u mržnju potaknutu nekom podsvjesnom samoobranom ona je usmjerena na pojedinca kao njega samoga, kao ono što on predstavlja, a to je već mnogo ozbiljnije.
Zapravo, u tome i leži razlog i povod svih sukoba, svih krvoprolića, svih tragedija. Strah od promjene koji prerasta u mržnju prema drukčijemu. Samo zato jer nam netko nije sličan i jer ga ne razumijemo, optužujemo ga, osuđujemo i na kraju se sukobljavamo sami nesvjesni koliko je sve to nepotrebno.
Ipak, ne treba pretjerivati. Smatrati nekoga čudnim jer jede nutellu s krastavcima ili jer mu je jedini cilj u životu naučiti mandarinski možda i nije strašno, ali može voditi ka nečemu gorem. Jer, razmišljajući tako, zanemarujemo sve ostale aspekte nečije ličnosti i usmjeravamo se na onaj nama stran čime već samu tu osobu obezvrjeđujemo, a u isto vrijeme dovodimo sebe u stanje svijesti u kojemu unaprijed razmišljamo na takav način koji će nas potom pratiti nadalje kroz život i uvjetovati naše reakcije koje će jednoga dana možda biti globalno bitne, a i ako neće, povrijediti jednoga čovjeka može biti jedanko strašno kao povrijediti stotine.
Ipak, nije tako crno, često naime promijenimo ono prvo stečeno mišljenje i shvatimo da smo se prevarili, prihvatimo ljude s njihovim manama i počnemo ih smatrati prijateljima podjednako kao što neke druge odbacimo uvijdevši kakvi su doista.
Svejedno, mišljenja sam da bi svakoga trebali pokušati procijeniti neopterećeno, bez predrasude, odnosno potpuno svjesni da ih imamo i da im se treba oduprijeti iako to ne mora nužno učiniti naš pristup hladnim i procjenjivačkim kako to često biva kada želimo biti objektivni.
Iapk, bilo bi preoptimnistično reći da u ljudima teba vidjeti i učekivati ono nsajbolje jer se toga ni sama nisam u stanju držati i smatram to naivnim no ipak, svakome treba dati priliku da pokaže svoju najbolju stranu, a ne smatrati ga čudnim zbog sitnica koje su zapravo nevažne, ali ih mi sami stavljamo u centar promjene ponukani željom da obranimo svoj način života.

utorak, 27.03.2007.

O radionicama i potencijalnoj diskriminaciji...

Eto, Glembajevi su već iza mene, vrijeme je da se osvrnem na druge stvari.
Na primjer, prošli tjedan smo na satu razredne zajednice ispunjavali svojevrsnu anketu u kojoj se tražilo zanimanje roditelja i njihova stručna sprema. Iako je objašnjenje da se radi o nečemu povezanome s državnom maturom još uvijek mi smisao nije jasan jednako kao što mi nije jasno ni zašto je nužno da u imeniku pišu isti podaci. Jedino što ja mogu vidjeti u tome jest stvaranje svojevrsnog ozračja koje ne može poticati na ništa drugo doli na diskriminaciju jer što drugo pomisliti kada znate da netko ocjenjujući vaše znanje u isto vrijeme ima pred očima status vaših roditelja zbog čega se ne možete ne zapitati stvara li on ili ona na temelju toga dojam o vama. Iako to nikako ne bi smjelo biti tako, i tako svakoga dana svjedočimo tome kako je teško donijeti objektivnu odluku ocjeni a ovako ne možemo ni steći drukčiji dojam jer za neku nepravdu imamo argument jači od onoga da nas nastavnik jednostavno ne voli. Jednostavno ne vidim smisao pogotovo što mi često prolazimo pojedine "filozfije" i "soljenja pameti" o tome kako ne smijemo jedni druge razdvajati te kako smo svi isti, i jednako vrijedni, a u isto nas vrijeme dovode u takvu poziciju da se sami osjećamo strpani u ladice ili kategorije jer koliko god to ne moralo biti tako i koliko god sigurno ima nastavnika koji na to ne obraćaju pažnju sama misao da bi netko dvoje podjednakih učenika mogao vidjeti drukčije zbog školskog uspjeha njihovih roditelja pred dvadesetak godina ili čisto slučajnosti da netko ima bolje zaposlenje.
Drugo na što bi se htjela osvrnuti također je povezano s nečim što su nam predstavili na srz-u a radi se o nekim psihološkim radionicama za mlade u organizaciji neke udruge. Iskreno, protiv takvih inicijativa doista nemam ništa. Ono što me smeta, način je na koji se one provode. Cijenim entuzijazam gospođa koje su nas na satu pokušale zainteresirati za temu ali iskreno, ja u tome nisam vidjela ništa što bi me njihovome programu privuklo ili me zainteresiralo. Vječno ponavljanje istih tema (samopouzdanje, okolina, ovisnosti..) i ono uporno pohvaljivanje svake izrečene primjedbe za koje je apsolutno jasno da je psihološki trik a ne iskrena pohvala nešto je što može samo odbiti, a nipošto privući. Možda to drugi ne shvaćaju poput mene, ali ja sam to doživjela predvidljivim i nezanimljivim, a ne mogu reći da u takvim radionicama imam nekog iskustva pošto svoje mišljenje temeljim ni na čemu nego na onih nekoliko radionica provedenih s školskim psihologom tokom viših razreda. Možda griješim no vjerujem kako bi se za veliki novac koji ministarstvo ulaže ui to mogao utrošiti i na nešto zanimljivije, konstruktivnije ššto ne bi izgledalo poput savjeta preuzetih iz onih bestsellera o navikama uspješnih teenagera isl.
Ne želim da ovo izgleda poput kritike školstva, jer cijenim sve što se u njega ulaže no začuđujuće je koliko kritike mi možemo na njegov račun naći i ispisati a da pri tome zanemarimo sve one tipične učeničke prigovore o previše gradiva i nepravednih ocjena.
Da ne ispadne sve tako crno, da se pohvalim da sam ponovno primljena u školu stvaralaštva Novigradsko proljeće koja je jedna od stvarno sjajnih manifestacija i nešto vrijedno ulaganja kojeg čini mi se i nema previše zbog čega projekt nosi ekipa kreativaca i optimista koji svake godine ponovo okupe i oduševe djecu iz čitave Hrvatske pri čemu se doista radi o onima najboljima.

četvrtak, 22.03.2007.

Gopspoda Glembajevi

Eto, nakon sve strke i halabuke, povlačenja po novinama i priča po svim kuloarima prekjučer sam se konačno na svoje oči uvjerila o kakvoj se predstavi radi i uredno sve dosada pročitano ili prepričano mogu maknuti u stranu pred mojim vlastitim mišljenjem koje je zapravo veoma pozitivno što ni sama nisam očekivala uzevši u obzir sve predrasude koje sam razvila slušajući i čitajući o njoj. Zasigurno nisam nikakav stručnjak niti odličan poznavatelj dijela kao ni kazališne umjetnosti, a vjerujem da postoje elementi koje nisam u potpunosti shvatila ili čije mi je skriveno značenje promaklo, ali moram reći da me je predstava doista oduševila.
Dakako, da nisam čitala dramu vjerujem da bih sada bila potpuno drugačijeg mišljenja, ali ovako, pošto sam upoznata s dramom u originalu teško mogu naći zamjerku onome prekjučer viđenome.
Za početak bitno je spomenuti da se u svim dijelovima predstave i svim dijalozima radi o izvornom Krležinom tekstu, odnosno da sama bit priče nije nimalo izmijenjena već samo dodatno naglašena novijom interpretacijom i načinom izvođenja.
Ono što jest zasigurno promijenjeno jesu kulise i kostimi. Tako je razgovor o portretima prikazan u donekle manijakalnom plesu i pjevanju dok se portreti u vidu statičnih videozapisa prikazuju na platnu u pozadini. Sam pak početak, razgovor je Leonea i Beatrice u kojemu on ustvrđuje i naglašava kako je „mutno sve to u nama“ čime predstava naposljetku i završava.
Razgovor o slučaju u koji je barunica umiješana prebačen je u neku vrst staklene kutije na dva kata pri čemu se svi glavni likovi osim barunice same nalaze u doljnjem dijelu nalik kuhinji, a i u slijedećim prizorima često se tada pojavljuje tada na scenu uveden frižider koji postaje vrata podjednako kao i zatvor ili svojevrsno mjesto na kojemu se nešto čuva i hladi. Osobno, smatram da je to staklo u kojemu se likovi nalaze svojevrsna metafora kojom se želi prikazati kako su oni doista pod povećalom javnosti, na promatranju, poput ribica u akvariju koje se u jednoj sceni čak i pojavljuju. U isto vrijeme, to staklo ih sputava i zatvara u jedan prostor, osuđujući ih jedne na druge.
Pri objašnjavanju, odnosno čitanju članka o slučaju o barunici, juridički (pravni) savjetnik obitelji, Puba Fabriczy-Glembay koristi se raznim projektorima, a tu je naravno i televizija na kojoj se prikazuju kadrovi iz Vrdoljakova filma po istom predlošku čime se još dodatno naglašava jaz između moderne i klasične interpretacije istoga dijela čemu također služi i medijski uvelike izmanipuliran i raspisani džip kojim se po mojoj osobnoj procjeni samo želi naglasiti ta razlika pošto Ena Begović, na koju je on jasna asocijacija, predstavlja onu klasičnu barunicu Castelli nasuprot onoj modernoj koju ponešto slabokrvno portretira Severina Vučković .
Inače, što se likova tiče držim da je podjela uloga odlično izvedena te da oni kroz predstavu imaju točnoj onaj značaj koji im je sam Krleža dao u drami što je i dodatno izvučeno iz njihove srži na površinu, pogotovo u slučaju Leonea Glembaja kao središnjeg lika u genijalnoj izvedbi Mislava Čavajde.
Među ostalim likovima izdvojila bih upravo Pubu Fabriczya koji je doista prikazan onako kako ga Leone naziva u jednoj sceni, poput „odlikaša“ . Čak i njegova odjeća daje jasno naslutiti tu poveznicu između odvjetnika i revna đaka koji zna sve propise, sve argumente i protuargumente, sav logički slijed, ali ne razmišlja o tome poput učenika koji je lekciju naučio napamet pa ju je potom u stanju citirati.
Također, tu je i doktor Silberbrandt. Vitak i blijed, u crnome i sa šeširom, poput pravog svećenika govori tiho, djeluje krhko, a u početnim scenama drugoga čina moleći Leonea da povuče svoje izjave oličenje je čovjeka koji je od umišljene moralne veličine postao plačljiv kukavica slomljen saznanjem da mu je maska probijena.
Iako se u drami pojavljuju nakratko tu su i oberleutant (natporučnik) Ballocsanszky i dr. Altmann u čijem je portretiranju iz njih također izvučena sama srž njihovih likova. Natporučnik je tako slika i prilika pravoga vojnika, ukočena i oštra, duboka glasa sa pomalo agresivnim nastupom, a osim odijela nosi i stiliziranu centurionsku kacigu.
Doktor Altmann prikazan je gotovo poput mesara, odgovarajući tako savršeno Leoneovu podjednako kao i opisu staroga Glembaja koji drže medicinu izmišljotinom, a doktore mađioničarima koji zapravo prikrivaju svoje „mesarenje“. On sam kao lik, također daje naslutiti das drži do ničega no znanstvenih objašnjenja te on veoma neutralno govori o Glembajevoj smrti smatrajući je logičnim slijedom načina života, a samu smrtnost objašnjava izmjenom tvari navodeći u jednom trenutku čak i imena kemijskih spojeva koji u njoj sudjeluju kada čovjek umre.
Što se tiče lika Beatrice Glembay, časne sestre dominikanke Angelike postoji ipak poneka zamjerka jer naime, portretira ju šest glumica u kojima se ona lagano gubi. Unatoč njihovu jedinstvenom kretanju i govoru lik ipak pomalo gubi na integritetu iako je to možda i bio cilj jer one sve na neki način pokazuju dijelove njene ličnosti, svjetovnu Glembajicu sklonu zabavi i suzdržanu, smirenu opaticu, časnu sestru visoka morala i djevojku u vječnom flertu s Leoneom.
Zapravo, tri momenta predstave držim ne čitateljima nerazumljivima iako je tekst isti i jasan, ali ipak ono što se vidi na sceni donekle je s njime ne spojivo. Radi se o smrti staroga Glembaja kada ona nije prikazan poput smrti već sukob između njega i sina jednostavno završava zamračenjem pozornice, a tek u idućoj sceni čujemo Pubin telefonski razgovor u kojemu generalguverneru objašnjava što se dogodilo i kako je on preminuo.
U času ulaska barunice Castelli u sobu s pokojnim, u drami ona zatiče Leonea i Angeliku u svojevrsnom zagrljaju što ponovno nije doslovno prikazano u predstavi već on leži na podu u vidljivoj agoniji i muci dok ga „dijelovi“ Angelike okružuju pa opet tekst igra presudnu ulogu u razumijevanju, a i kod same baruničine smrt čin njena ubojstva lagano je naznačen i ništa više što je pak ponajviše jasno jer jedan od slugu ubrzo izvikuje:“Upomoć, gospodin doktor (misleći pritom na Leonea) su zaklali barunicu“.
Najboljim dijelom predstave smatram pak drugi čin koji na svojim leđima u potpunosti iznose Mislav Čavajda i Galiano Pahor savršeno portretirajući oca i sina u gotovo neljudskom sukobu gdje su emocije izražene gotovo do granice boli, a sam tekst majstorski pretočen u glumu. I tu se opet moram osvrnuti na savršenstvo izvođenja lika Leonea Glembaja.
U predstavi, on je doista überspannt ( prenapet) i paranoičan, on se doista pokazuje kao drukčiji, da tu ne pripada , da ne želi biti Glembay ma koliko god to bilo u samoj srži njegove ličnosti, već samim svojim pokretima, a u njegovu razgovoru s ocem svaka njegova emocija do izražaja dolazi dvostruko. U pozadini razgovora nalaze se dva kovčega od stiliziranih željeznih šipki u kojima se nalaze dječak i mlada djevojka, jer naime, Leone „pakuje“, sprema se otputovati, otići zauvijek iz svoga doma koji objašnjava kao samo jednu nostalgičnu uspomenu koja ga uvijek razočara. Prisutnost likova u koferima smatram prikazom svojevrsnih duhova prošlosti, onog mladog Leonea kojega je tada također mlada barunica zavela kao mnoštvo drugih što je uspomena koja ga vječno progoni i koju uvijek nosi sa sobom pa koliko god joj pokušavao pobjeći. Također, tu je i neizbježni frižider, koji ne mogu shvatiti nego kao prikaz hladnoće među likovima i odnosima među članovima obitelji, iz kojega stari Glembay u jednom trenutku vadi neseser govoreći kako je on imao sličan u mladosti, naposljetku, taj neseser leži pored njega i na samrtnoj postelji kao možda jedina poveznica između njega i Leonea koji toliko želi biti drugačiji.
Smrću staroga Glembaja ulazimo u treći čin koji je jedini dio kojeg mogu okarakterizirati kao zbunjujućeg podjednako za one koji su djelo pročitali kao i za one koji nisu. Ono što ponajviše zbunjuje pojavljivanje je Gaiana Pahora iako je njegov lik u prethodnome činu preminuo. On se pojavljuje u ulozi barunice Castelli, u haljini i cipelama na petu, dok Sverina Vučković leži na odru, u odijelu predstavljajući mrtvoga Glembaja dok pojedine dijelove teksta oni i izgovaraju zajedno. Na neki način ta svojevrsna zamjena identiteta prikazuje zapravo veliku sličnost između dva lika koje glumci u sada izmijenjenim ulogama tumače jer radi se o osobama slaboga morala koje se ne libe ničega u vidu ostvarenja zadanog cilja koji je najčešće osobni prosperitet i blagostanje. Također, s obzirom da je predstava orijentirana na lik Leonea Glembaja to je iz njegova gledišta posve jasno jer on i svoga oca i barunicu doživljava i mrzi gotovo jednako. Sam Leone za vrijeme razgovora nalazi se u ormaru zatvorenom u staklo. Prisjećajući se toga ne mogu se ne sjetiti one priče o kosturima u ormaru odnosno takvome izrazu za tajne i sve ono što pokušavamo potisnuti iz svoje svijesti pošto se kod Leonea događa upravo to da ga ti „kosturi“ opsjedaju. Cijelo vrijeme on na leđima i nosi komad odjeće pun nečega, svojevrstan teret koji se raspada (doslovno) tek na samome kraju.
Nakon potpunog Vučkovićkinog preuzimanja identiteta barunice Castelli, Galiano Pahor ostaje još uvijek na sceni, polugol poput lutajuće sjene, sa glavom još uvijek povezanom rupcem kako se mrtvacu ne bi vidjeli zubi jer doista, iako ne sudjeluje u trećem činu aktivno on je zapravo jedan od njegovih glavnih likova.
Kao i u drugom činu opet smo suočeni sa jednim sukobom, svojevrsnim konačnim suočavanjem, ovaj puta Leonea i barunice kada on konačno shvaća što naposljetku i priznaje Angeliki/Beatrice da je njegov bijes usmjeren zapravo samo prema njemu samome i njegovoj samoj srži jer on je ipak Glembay pa koliko god od toga pokušavao pobjeći. Njegov konačni slom događa se pod moralnom prodikom barunice koja je za njega oličenje nemorala te on popušta toj glembajevštini u sebi i monstruozno ju ubija baš poput pravoga glembaja, jer kako sam kaže „smrt je glembajevski biznis“. Konačno, predstava završava ponovnim ponavljanjem početka: „Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno.“
Općenito procjenjujući predstavu i sada nakon već dva dana i nakon ove raščlambe i intenzivnijeg razmišljanja još uvijek smatram izvrsnom jer ona doista jest moderna i avangardna, čak i pomalo eksperimentalna, ali u njoj je bit sačuvana savršeno pa možda čak i puno intenzivnije i doslovnije prikazana no u onom klasičnom prikazu.
Naravno ne smatram se ni približno kompetentnom za nikakvu ozbiljnu kritiku i sigurno mi se sve gore napisano može lako osporiti, a ono što mogu reći i kao obična srednjoškolka jest da je predstava doista izvanredna i ostajem stajati iza toga.

subota, 17.03.2007.

Prokletstvo realnosti

Eto, jučer sam baš negdje u ovo doba zaklopila zadnju stranicu Krležine drame u tri čina "Gospoda Glembajevi". Naravno, na čitanje me je potaknula sada nadasve popularna predstava koju ću gledati u utorak iako o predstavi samoj sada i ne bih jer zaista ne želim o njoj donositi nikakve zaključke pošto ih ne mogu temeljiti ni na čemu osim tuđih doživljaja i vlastitih predrasuda, a u toj i takvoj kritici doista ne vidim smisao.
Zapravo sam čitanjem te drame dobila poticaj za jedno drugo razmišljanje o nečemu giotovo tipičnome za tu vrst knjiženosti.
Naime, iz cijele drame koju općenito obilježava izvrsna karakterizacija likova i ulazak u njihovo stanje svijesti, svojevrsno gledanje njihovim očima izdvpojila bih lik Leonea Glembaja kao ako ne središnji onda barem meni najzanimljivijeg. Lik s gorućom unutarnjom borbom, gotovo tipičnog tragičnog lika, osobu koja biježeći od sama od sebe pada preko provalije razuma.
Općenito likove u tragedijama (koliko mi govori moje skromno znanje i još skromnije iskustvo) obilježava ta unutarnja borba i previranje. Oni su osobe koje teže nekoj vrsti moralnog savršenstva te prije ili kasnije iznevjerivši svoje zapravo veoma irealne ideale doživljavaju drastičan pad, oduzimaju si život ili ono gubi smisao u tolikoj mjeri da se niti ne osjećaju živima.
Taj se princip, gotovo obrazac, može primijeniti i na realne osobe od krvi i mesa koje doista egzistiraju u vremenu i prostoru van papira s kojeg tako žudno crpimo značenje i smisao koji nam možda leže mnogo bliže no što smi mi toga svjesni.
Iako je u tragičnih likova ta crta dodatno, na neki način i previše naglašena i nas same veoma često muče razne dvojbe i unutarnja previranja, i mi imamo svoje ideale kojima težimo potpuno nesvjesni njihove neralnosti, postavljajući si nemoguć cilj.
Per aspera ad astra, a nismo svjesni koliko je to fiktivno trnje tvrdo i surovo i koliko nas doista probada. Naposlijetku, slijedi razočaranje, moralni pad, smrt ili u slučaju Lonea Glemabaja konačan poraz pod onime tamnime u sebi protiv čega se borimo, on čini strašan zločin protivan svim njegovim uvjerenjima i u nastupu ludila gubi smisao svog života pai on sam, ali za njega tu priča prestaje i zaklapamo zadnju stranicu. Mi sami, u takvoj situaciji, primorani na to vlastitom realnošću i postojanjem nastavljamo živjeti ali uvelike promijenjeni. Iz dana u dan, u istome svijetu koji nas je razočarao, koji nas je gurnuo preko ruba te s vremenom zabvoravljamo svoje ideale i svoje težnje, ono moralno savršenstvo mijenjamo rezignacijom, hladnoćom i zlobom. Ne želimo promjenu, obeshrabrujemo druge, a slika nam je konstantno jednolično crna, gušimo se u onome protiv čega smo se borili spremno mu pružajući ruku da nas uzme i uguši u nama onaj ostatak idealizma i želje za nečlm većim i boljim.
Postoji li rješenje u takvoj naizgled bezizalaznoj situaciji? Ne osdustati jedino je što doista možemno učiniti. Primati udarce ali se ne slomiti, ne dopustiti vjetru da nas povije niti masi da nas zgazi znajući da ta borba ipak ima smisla. Mi ne živimo na papiru i naša priča ne završava na zadnjoj straniuci te se nastavlja i nakon kulminacije dijelau onom padu, u konstantno silaznoj putanji, a to je točno ono što moramo izbjeći, jer svoj život i svoju stvarnost ne možemo poput knjige odložiti na policu i dopustiti prašini da je odnese u zaborav.

četvrtak, 08.03.2007.

Flash of the blade

Eto, očito sam se ohrabrila. Utjecaj je jasan, Drizzt Do'Urden još mi je u mislima makar sam jutros završila 6 knjigu. Očekujem kritiku...

Dječak je trčao uskim uličicama gonjeni čistim strahom. prevelika odjeća bila mu je natopljena kišom koja je neumorno lijevala već tjednima. Sjećao se priče svoje majke kako nebo plače, ali nje sada nije bilo, a upravo se njezinih suza sjećao posljednjih. Sada je ležala negdje daleko od mjesta gdje se on nalazio. Hladna i oblivena krvlju. Bila je noć i ulicama je vladala tama u svim oblicima. Ponajviše u onome na dvije noge. Dječak se ni za kime nije osvrtao niti je mario za razbojnike i skitnice. Trčao je bez zaustavljanja.
Prođe raskršće i dospije u drugu, jednako mračnu uličicu, dio siromašne četvrti, prepunu straćara i smeća. nije se osvrtao. Za vratom je osjećao dah svog progonitelja iako je on još bio daleko, ali znao je da mu ne može pobjeći. Zadihan i umoran gubio je snagu, pokret je postao instinktivan, a pred očima mu se mračilo. Spotakne se o kamen i padne udarivši glavom o tvrdo i mokro tlo. Otvorivši oči nije ni shvaćao kako mu se zemlja odjednom našla tako blizu, ali znao je da mora trčati. Strah od ubojice bio mu je duboko usađen u podsvijest i tjerao ga dalje, što dalje bez obzira na sve. Podigao se i ponovno počeo trčati ni ne primijetivši da mu se vruća krv slijeva niz lice.

ubojica je nezaustavljivo pratio svoju žrtvu. dječak je bio samo još jedna meta. napeto je iščekivao onaj posljednji trenutak kad će se suočiti sa svojom žrtvom. pogledati u njegove tople, nevine dječje oči i hladno mu oduzeti život. U tim očima nije vidio ništa osim sjaja koji treba ugušiti i taj trenutak bio je onaj koji je tako čeznutljivo čekao. Već e zamišljao svoje hladne, metalne oštrice kako probijaju tanku dječju kožu i postaju toplije dok sa njih cijedi krv. Nastavio je trčati, sve brže i brže, savršenom koncentracijom upravljajući pokretima.

Dječak je osjećao da mu je ubojica sve bliže, mračna prilika koja je zračila hladnoćom. Pad i umor približili su ga ubojici i učinili ga lakom žrtvom. Lov je bio pri kraju.
Očaj ga obuzme i on ponovno padne. dotaknuvši mokro tlo znao je da je svemu došao kraj. pun djetinjeg povjerenja okrene se i ustane, a vruća krv miješala se sa suzama na njegovim mladim obrazima. Na trenutak mu se učini da čuje dozivanje svoje majke, ali tu je nije bilo.
Posljednje što je vidio bio je bljesak oštrice trenutak prije no što mu se zabila u srce.

Ubojica zadrhti od uzbuđenja znajući da je oduzeo još jedan život. Izvuče sada već toplu oštricu iz beživotnog djetinjeg tijela i trenutak hipnotizirano stane promatrati tamnu krv kako klizi metalom. Još jednom zamahne oštricom da bi ulovio odsjaj mjeseca koji se jedva probijao kroz guste kišne oblake. U tamnim očima nazre se bljesak te on krene dalje ni ne primijetivši da je zgazio svoju donedavnu lovinu. to nije bilo bitno, nova žrtva je čekala. Zadrhtao je znajući da će opet promatrati bljesak svoje oštrice oblivene krvlju.

nedjelja, 04.03.2007.

Paraziti

Nedavno mi je jedno moje nadraže stvorenje poslalo poruku sadržaja kako su ljudi paraziti potaknuta činjenicom da joj ruše bor ispod prozora i doista danas gledajući opet Čovjeka na djelu nisam se mogla toga ne sjetiti.
Da vam pobliže pojasnim sliku koju imam u glavi od današnjeg popodneva.
Zamislite si gustu primorsku šumu, šmrkuje i hrastovi, livadice tu i tamo i maslinici, mali putići ograđeni gromačama. Jeste? E dobro, sad se vratimo u realnost, odnosno sadašnjost jer na mjestu takve šume sada je samo velika, nasilno stvorena čistina puna ciglenih kocki i kvadara koje ni ne želim nazvati kućama, zelenila ni blizu, u najboljem slučaju tu i tamo koji kamen i naravno sve vrvi radnicima koji poput mrava rade dva metra jedni od drugih, različite kuće, sve s istom namjenom.
Jednom riječju apartmanizacija. Mala sela postaju velika, apartmani se grade dva metra od mora podjednako kao i na mjestima na kojima su se godinama pobirale ulike i čuvale ovce, uspomene nestaju pod betonskim temeljima u koje će uskoro doći Česi i Mađari i svi slični stranci željni mora ni ne sluteći kolika je šteta počinjena da bi oni mogli za pet minuta doći do mora i spavati u sobičcima unutar kuća koje arhitekturom više nalikuju ludnici no ičemu drugome.
Iskreno ne razumijem te ljude, one koji prodaju terene, one koji grade, one koji daju dozvole, one koji tamo dolaze.
Nažalost samo je to kap u moru problema, na listu ne razumljivosti moglo bi se dodati još milijune i milijune, one koji sustavno truju čitave gradove kao i one koji znaju da njhovom krivnjom ljudi svakodnevno umiru u uvjetima nedostojnim čovjeka zbog razloga potpuno nebitnim i ni blizu vrijednima njihovih života.
Osvrnuvš se oko sebe shvaćamo u kakvoj smo džungli divljeg kapitalizma, u kakvom divljem zapadu gdje su svi zakoni samo maska za ono isto divljaštvo koje smo naslijedili od naših predaka koji se s vremena na vrijeme čine i boljima nego mi danas.
Pošteno uspjeti se ne može, ali se može izgraditi kuća kakva ne bi opstala ni u kompjuterskoj igrici doslovno dva koraka od mora, lažima se može zgrnuti moć i iskoristiti za smrt tisuća, dok od pravednog života nema koristi, dapače tjera nas se na marginu.
Bolja budućnost? Ni blizu, samo Apokalipsa i ništa više. Drugo i ne zaslužujemo, ta samo smo paraziti.

petak, 02.03.2007.

Očekivanja

U ljudskoj je prirodi očekivati i nadati se i svi smo tome podložni pa koliko god se trudili ostati hladnokrvni i prividno nezainteresirani i tako se očuvati od razočaranja jer svako očekivanje koje biva neispunjeno vuče za sobom razočaranje i bol. Ipak mi od tog ne možemo pobjeći jer čak i kad znamo da ćemo biti razočarani to ne umanjuje samu bol koja slijedi tome razočaranju.
Naravno, očekivanja se mogu i ostvariti li pak mogu biti loša pa se ne ispuniti no jedna od ostalih obilježja ljudske prirode također je da pamtimo razčaranja i loša iskustva puno dublje i upečatljivje od onih dobrih te se prije ili poslije ulovimo ramišljajući kako je svako naše sjećanje negativno pa koliko god zapravo bili svjesni da nije i da ne može biti tako. Zapravo, svi jako volimo cviliti nad sobom očekujući utjehu jer naravno svatko voli čuti neku dobru riječ koju će ta utjeha sadržavati pa makar ju i sami namjerno izazvali. Ali to nema veze s očekivnjima, već s našom slabošću i željom da budemo voljeni bez obzira što tome prethodilo ili slijedilo.
Vratimo se očekivanjima. Svakoga dana očekujemo određene događaje koji su svakodnevni, određenu rutinu i u tome se doista ni ne skriva ništa rizično niti drugačije, naravno uvijek postoje ona mala iznenađenja i razočaranja, ali zapravo se prava zamka skriva u područjima gdje su naši osjećji u igri. Čitajući neke male i skrivene znakove često možemo steći pogrešan dojam o nečemu, iskivljenu sliku realnosti i tako očekivati nešto podjednako iskrivljeno i nerealno iza čega slijedi veliko i bolno razčaranje, oči pune suza uz proklinjanje svih tih malih krivo protumačenih faktora zapravo se odgovornost skriva u nama.
Rješenje? Bojim se da ne postoji, ne možemo spriječiti svoju podsvijest da se nada, a i kada bismo mogli to bi nas učinilo strojem, a ne čovjekom, a opet možemo se uvijek truditi učiniti ih realnim iako je i to u mnogo slučjeva podjednako nerealno. Jednostavno, ljudski je nadati se i biti razočaran, ali ipak možda to i ne bi trebali doživljavati samo kao prokletstvo, jer, postoje i očekivanja koja se ostvare i učine nas sretnima jednako kao i ona koja nas razvesele upravo suprotnim tj. ne ostvarivanjem.
Svi gajimo lažne nade i nerealna očekivanja, ali to je dio nas i ne možemo od toga pobjeći već prihvatiti taj aspekt vlastite prirode i učiniti ga kako tako realnim.
A opet, ne znam budi li se to u meni ona klinka ili možda optimist ali pomalo se i sama nadam da nisu sve lažne nade doista lažne, a možda je i to samo još jedna od njih...