četvrtak, 28.06.2007.

Stereotip

Hvatala ju je depresija. Nostalgija. Nazovite to kako god hoćete, ali nije se osjećala dobro. Patila je za vremenom koje je prošlo. Tada se osjećala živom, tada su za nju postojali strah i uzbuđenje. Mučile su ju dvojbe, a život joj nije pružao izlaz. Mučila ju je dosada. Kada bi imala što raditi, misli o boljoj, iako često bolnoj, prošlosti ne bi navirale tako lako, a sve bi dvojbe zasigurno utihnule pred zovom avanture, bar nekog događaja koji bi razbio sivu monotoniju njene sadašnje svakodnevice. Ali ne, bila je osuđena na taj maleni kameni prostor te je pisanje bilo jedino što joj preostaje.
Opet mjesecima nije vidjela sunce, stajala pod njime i upijala ga prožeta njegovim zrakama, opet je bila onako neopisivo sama kao tijekom dugih lutanja podzemljem. Tada je barem imala cilj prema kojemu se kretala kao nešto što bi ju držalo na životu. Ovako, imala je samo pero i mjesec. Samo nam cilj treba i za sve smo sposobni, znala je, bila je to davno naučena lekcija.
Ono što je ona smatrala malenim kamenim prostorom skrivalo je zapravo, raskoš koju bi mnogi poželjeli, a ona je maštala o zvijezdama umjesto slikarijama te bi mnogo radije spavala na vlažnoj travi no na mekim jastucima, grijana suncem umjesto slabašne vatre iz kamina, močena kišom i vječno izložena ujedima vjetra.
Kamen oko nje bio je hladan i beživotan (graditelji u njega nisu udahnuli dušu), a cijelo mjesto odavalo je dojam savršenog zatvora, punog sjaja i obilja, ali ipak zatvora. Pomislila je kako je poput ptice u zlatnoj krletci da bi se odmah potom nasmiješila pomislivši (shvativši) o kakvom se klišeju radi. Život joj je bio prepun klišeja i pomalo ju je zabavljala činjenica da je poput tipične junakinje kakve knjige;čisti stereotip.
Začula je glasove iz susjedne sobe. Opet jecaji, opet uzdasi. U mislima, stvorila je sliku mlade djevojke svijetlih očiju utopljenih u bujici suza koje su klizile niz njene kao od oniksa isklesane obraze ostavljajući vlažan trag. Koliko li je samo puta plakala zbog svijeta oko sebe ili jednostavno pogođena osobnom nepravdom i reskom boli razočaranja. Znala je da su njen inače svijetloplave oči često postajale uzbibana jezera zbog nečeg što je njoj učinjeno, a ne zbog one moralnosti kakvu su si izopćenici poput nje često pripisivali. I ona sama često je griješila, ruke su joj još uvijek bile okaljane krvlju, ali nije se kajala. Tada joj se to činilo najbolje.
Uzdasi su prestali, jecaji zamrli, slika se promijenila. Djevojka je brisala suze odlučna pogleda iako bi joj oči, da nije bilo njene tamne kože, vjerojatno još uvijek bile crvene od plača. Šaptala je. Obećavala je ( sebi, tami, tišini) da neće odustati i da sa suzama koje klize niz lice i potom nestaju neće nestati i dio nje.
Uzdahnula je. Tolike zakletve, toliko suza, a sve to nizašto. Sve to samo kako bi sada mogla biti ovdje, zatočena u kamenu i mislima o prošlosti. Iznevjerila ih je (tišinu, tamu, sebe).
U podsvijesti, odjeknule su joj te davno izgovorene riječi, obuzela ju je agonija; gorjela je. Pobjeći će poput već tako izlizane ptice i napustiti svoju krletku.
Iz susjedne sobe opet je začula jecaje. Znala je da će si slijedećim postupkom samo nanijeti bol, a tako si često sami nanosimo bol misleći da činimo nešto dobronamjerno, ali nije mogla odoljeti prihvaćanju prvog izazova koji joj se pružio. Okrenula se k vratima i taknuvši hladan metal; hladan, mrtvački hladan kao što jer ona dugo bila, krenula ka nečemu u čemu je vidjela sjenu davno izgubljene sebe, zakoračivši ujedno u samo još jedan životni stereotip.

utorak, 19.06.2007.

Mjesec

"Izašla je na ulicu i umiješala se u gomilu.Bilo je podne, a dan je bio topao iako nigdje u blizini nije bilo sunca da potkrijepi nijednu od tih dvaju tvrdnji. Polako je koračala naizgled slična svima ostalima u masi tamnih tijela i svijetlih očiju. Pomicala se instinktivno, u ritmu koji je diktirala skupina; ponekad brže, ponekad sporije, ponekad bi zastala, baš poput svih ostalih.
Svijetloplave oči bile su joj, kao i uvijek, bistre, ali onaj sjaj u njima nalik odsjaju bistra jezera u noći punoj zvijezda, u njima se nije nazirao.
razgledala je oko sebe hladno analizirajući one koji su ej okruživali. Niskog muškarca u razgovoru s djevojčicom na kojoj se jasno vidjelo da mu je kćer, dvoje mladića njenih godina u žustrom razgovoru, staricu ispod čije se nemoćnosti skrivala moćna matrona te nekoliko svećenica, smirenih i naizgled mudrih. pažljivo ih je prelazila pogledom tražeći na njima nešto neobično, nešto drukčije. ipak, bili su tako obični...
Protresla je svojom srebrnom glavom kako bi raščistila misli, a kada ju je podigla i srebrni pramenovi dopustili njenim očima da se pokažu, u njima je nešto ponovno svijetlilo.
Ona nije bila obična. Ona nije željela biti obična.
Nastavila je hodati; grad je bio velik, a njeno odredište i ne tako blizu. Pjevušila je, bila je to navika koje se nije mogla riješiti, a već sama pomisao da je anomalija u tako homogenoj gomili tamnoga grada razvukla joj je podjednako tamne usne u osmjeh.
Sjećala se prošle noći; bijega, lutanja, straha, iščekivanja i naposljetku svjetlosti. Prošle noći vidjela je mjesec."
Bila je rođena u noći punog mjeseca i koliko god to njenu narodu bilo nebitno često je razmišljala o tome. Z dugih na površini, sve češćih i češćih, taj blijedi krug svjetlosti postao joj je stalan prijatelj i pratilac; šutljiv i pun razumijevanja za njenu bol i suze. Zatvorena u svojoj sobi često ga ej tražila iako je znala da ga u podzemlju neće naći. Možda u očima sebi sličnih. Možda…
Odložila je pero i protresla glavom. Možda kako bi raščistila misli i privela kraju svoju priču, a možda samo kako bi na svojoj srebrnoj kosi ulovila djelić mjesečeva sjaja koji se poput stidljiva gosta probijao kroz prozor i ulazio u gotovo uvijek tamnu sobu. Pogledala ga je s osmjehom i vratila se pisanju, borbi protiv sebe same do koje bi došla svake noći. Pero se kretalo do pola ispunjenim listom papira, a za njim se poput zmije vukao crni trag ljeskave tinte. Boljele su ej uspomene. Boljela ju je spoznaja kako li je tada bila sretna ni ne znajući koliko je boli čeka.
Ustala je i pošla ka mjesecu. Šutljivi prijatelj uvijek je skrivao rješenje. Sklopila je oči. Okupana svjetlošću, svjesno je na njih navukla tamu. Slušala je, osluškivala. Iz sobe do čula se pjesma. Glas koji je tako često čula utopljen u jecajima donio joj je sada tračak radosti.
„Tuga neće ulaziti nadolazeću bol“ pomislila je te se, otvorivši oči, zagledala u mjesec dopuštajući mu da joj baš poput pravog prijatelja, baš kao nekad, razvuče u osmjeh tamne usne.

nedjelja, 10.06.2007.

Ogledalo

Nervozno šećući sobom zastala je pred ogledalom. Isticalo se u inače oskudno namještenoj sobi svojim velikim kovanim okvirom, pocrnjelim od starosti, ali još uvijek dovoljnim da privuče pogled svakoga tko bi ušao u sobu. "Savršeno uglačana ploha koja odbija svjetlost" u mislima joj je zabljesnula stara definicija izgovorena monotonim profesorskim glasom. "Prikazuje realnu sliku predmeta" završio je glas.
"Realnu?" prošaptala je gledajući svoj odraz u toj srebrnoj stvarčici čije su se do malo prije skupljene usne pomicale u savršenom skladu s njenima. Pažljivo je promatrala ispred sebe postavljenu sliku; slap kose boje sedefa koji je zaklanjao dio lica i uz njenu se kožu boje ebanovine spuštao do zaobljene linije ramena, meko padajući na svilenu odjeću koju je nosila. Promatrala je svoj odraz, a jedino što je vidjela bila je savršena lutka, toliko savršena da se čak i tanki srebrni lanac koji je uvijek nosila oko vrata nevjerojatnom točnošću uklapao u sliku nečega što je izradila vješta ruka. zatvorila je oči. Nebeski svijetloplave, pitala se jesu li doista prozori u njenu dušu. Pitala se što povezuje nju, tako nesavršenu, i tako savršen odraz koji ej gledala pred sobom. Sve što je vidjela bilo joj je tako strano i tuđe; nije mogla naći sebe u tom prizoru.
Osjećala se sputana svojom tjelesnošću i svojim izgledom koji ako da je omeđivao njen duh nepremostivom zaprekom, granicom koju je nemoguće preći ili ej se osloboditi.
"Sada bih trebala razbiti ogledalo" prošaptala je smiješeći se. Ne, neka ostane, od realnosti se i tako ne može pobjeći. još uvijek pogleda čvrsto uprta u svoj odraz pitala se da li bi bila drukčija kada bi njena koža bila druge boje, a kosa tamna. Pitala se bi li bila sretnija kada bi bila drugo biće.
"Duh bi ostao isti" po treći puta obratila se tami koja ju je okruživala izvan kruga svjetlosti za koji se uspjela izboriti jedna voštanica. Dotakla je ogledalo zabavljena identičnom kretnjom lika s druge strane onoga što se pričinjalo staklenim zidom.
Koliko god je sputavao i obilježavao, često upravo onako kako nije željela biti obilježena, njezin izgled bio je ono što ju je povezivalo s ostalima, ono što su oni umjesto nje vidjeli. A vidjeli su ništa drugo nego lutku čiji bi duh pokretač ostao isti pa kako god ona bila izrađena.
Odmaknula je jedan nestašan pramen s lica odjeljujući tako bijelo od crnoga pa pjevušeći potiho neku gotovo zaboravljenu melodiju sjela za stol. Pero joj se ubrzo našlo u ruci. Toliko je toga trebalo zapisati, uloviti sjećanja da ne bi pobjegla na drugu stranu ogledala gdje više neće biti stvarna već samo odrazi nečega što se dogodilo, ne lutki iza koje bi se skrivali, već onome u njoj zatočenome.


Bojim se da nije na razini prošloga, ali svejedno ga odlučih objaviti....čekam kritiku.

nedjelja, 03.06.2007.

A dream come true

Dakle, jučer, 2. lipnja 2007 godine, ja, Ironmely bijah na koncertu Iron Maidena na stadionu Bežigrad u Ljubljani i pri punoj svijesti izjavljujem da je to bio najbolji dan u mom životu. Ne samo da sam konačno vidjela svoje bogove uživo i čula ih kako sviraju, a vjeruj et mi uživo su 523,5 puta bolji nego ni na kojoj ne znam kako dobroj i ne znam koliko pojačanoj snimci nego sam se jednostavno nakon dugo vremena osjećala stavrno dobro, od prve pjesme, iza zavjese odsvirane "Doctor, doctor" pa do posljednje koja je naravno bila "Hallowed Be Thy Name" osjećala sam se kao u raju, a vjerujem i svi tamo okupljeni. Skakalo se, vikalo, pjevalo, a oni su bili tako blizu,a u mislima nije bilom mjesta za ništa drugo doli muzike, savršene, božanstvene muzike. I ništa mi to nije moglo pokvarit od samog dolaska u Ljubljanu kad sam na cesti vidjela rijeke freakova poput mene više ništa nije bilo bitno, ni kiša ni ništa, čak ni to što su mi na ulazu uzeli moje killere i lance koje sam pukom srećom na izlazu ponovo našla u kutiji krcatoj sličnog "nakita" ( metalci su pošten svijet XD). Još uvijek ne mogu vjerovat da se sve to stvarno dogodilo i da sam ih stvarno vidjela tako izbliza i da je stvarno jučer Bruce vikao gomili ( dakle i meni) "Scream for me Ljubljana" a ja sam vrištala među svima njima, a kad je za "The Trooper" obukao uniformu crvenih mundira i počeo mahat britanskom zastavom moje oduševljenje je preskočilo granicu opisivosti dok su mi na "Children Of the Damned" koja uopće nije bila ana setlisti i koju je najavio kao pjesmu koju nisu izveli bar deset godina skoro potekle suze kao i na "Evil That Men Do". Zapravo, ni jednu pjesmu ne mogu izdvojit, pa čak ni bis koji je opet svih digao u vrhunce blaženstva s onom genijalnom najavom " Do you know what tim is it? Do you know what time is it in Ljubljna? What time is it in Venice? What's the time everywhere? It's TWO MINUTES TO MIDNIHGHT!!!" pa do "Fear of the Dark" ili pak "Number of the Beast" kada se na pozornici pojavio prvi Eddie u obličju vraga s rogovima i kopitima kao prethodnica za slijedeća dva, jednog u tenku i jednog koji je u punoj vojnoj spremi prošetao pozornicom. Nažalost, sve što je dobro mora i prestati te šestorica veličanstvenih nisu izašli i na drugi bis pa koliko god ih uporno dozivali.
Što reći za kraj? Uvijek se sjetim onih glupih zadaćnica na temu "The day I'll never forget" i mislim kako bi sad konačno imala što napisat jer ovo je nešto što ću stvarno pamtit do kraja života, komadić raja na zemlji, a dream come true.