petak, 28.09.2007.

Pustinja

Gledano geografski, pustinja je mjesto bez ili s veoma malo života; radi se o području s manje od 250 mm padalina godišnje.
U kršćanstvu, Isus Krist povukao se u pustinju na 40 dana radi molitve. u pustinji je bio iskušavan i odolio iskušenjima.
U Saint-Exuperyevu romanu, glavni lik pojavljuje se i nestaje u pustinji, u pustinji roman počinje i završava; ona je stalna kulisa priče pošto nam je autor želi ispripovijedati, metafora kojom nas želi poučiti; baš poput Isusa u Evanđelju.
Sama po sebi, pustinja je jalovo mjesto, neplodno i beživotno; život se u njoj nazire samo u tragovima,a krajolik je jednoličan; samo pijesak, pijesak i pijesak...
Razmišljajući racionalno, nikada se ne bismo sami upustili u pustinju,a opet, tako smo često u njoj pa makar se radilo samo o onoj duhovnoj.
Živimo u džungli, koliko u betonskoj toliko i u onoj imaginarnoj, misaonoj, te se svakoga dana kroz nju trudimo probiti, preživjeti još jedan dan izbjegavajući njene opasnosti. Možda su to živo blato, otrovni kukci, tropske bolesti ili možda čak i ljudožderi, a možda su to jednostavno izazovi koji se pred nas stalno postavljaju baš kao i kušnje. Uvijek postoji nešto što moramo zadovoljiti, nešto u što se moramo uklopiti ili ukalupiti, netko koga ne smijemo razočarati, ciljevi koje moramo ostvariti pa makar to možda i ne želimo.
nesvjesni toga, u svijetu civilizacije na najvišem nivou, u svijetu moderne tehnologije; u tom vrlom novome svijetu u kojem se nalazimo, nalazimo se u najdivljijoj džungli i prašumi koja nas guši ili nas pak propušta dalje, prema novoj prepreci.
Probijajući se kroz prašumu, prije ili poslije, poželimo se povući u samoću, u mir; u pustinju. u onaj isti jednoličan krajolik, u onu pustoš gdje se život probija u tragovima; u samoću gdje možemo odmoriti misli, tražit odgovore; bar nakratko pobjeći kukcima i ljudožderima.
Isus je došao u pustinju pripremiti se za svoje poslanje. Mali princ u pustinji je pronašao odgovore; o cvijetu i ovci, ljudima i naposljetku smrti.
povlačeći se u svoje misli i mi se na neki način povlačimo an to neizbježno mjesto kako bi svoje dvojbe riješili sami sa sobom; kako bi bili spremni za novi povratak u prašumu, spremni i odmorni za novu borbu.
Prah smo bili i u prah ćemo se vratiti; pustinja će jednom pokriti prašumu,ali fo tada ona nam je samo povremena stanica; odmor od vječne igre nazvane životom i ne smijemo pustiti ad nas pijesak proguta dok smo se još uvijek u stanju probijati kroz prašumu koja je stalna kulisa igre u koju smo, i ne htijući to, ubačeni.
zapevši u pustinji, uvijek možemo zvati kišu, tražiti da nas opere i očisti od grijeha, boli i muka te u vidu samootkrivenja u pustinju donese zelenilo i život.

"When I was wandering in the desert
And was searching for the truth
I heard a choir of angels calling out my name
I had the feeling that my life would never be the same again
I turned my face towards the barren sun
* * *
You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears away"

srijeda, 26.09.2007.

Siva, bijela...sve u crnome i crvenom

Bdjela je cijelu noć.Stražarila naizgled mirna, a zapravo su je mučile zloslutne misli od kojih bi se inače nemirno prevrtala u krevetu i budila oblivena hladnim znojem. Ovako je bilo bolje; hladna zimska noć s tako jasnim zvijezdama i još mladim mjesecom bar donekle ju je smirivala. po tisućiti put pitala se je li pogriješila, je li ovoga puta doista prešla crtu i dopustila si nešto i njoj samoj nedopustivo. Ne, nije se bojala potjere, nije se bojala zime, nije se bojala razbojnika...kao i uvijek, bojala se sebe same. "Samo još jedan klišej, stereotip" pomislila je "ali kako ga zaobići?" Jer nije se bojala što bi mogla učiniti sebi, već naprotiv, što bi zbog sebe mogla učiniti Aurori.
Na neki način oduvijek je bila samotnjak. Dijelom jer su drugi tako odabrali, ali dijelom jer je i ona sama tako izabrala. Čak i među svojom vrstom, oni koji su joj po svemu trebali biti slični; jer od istog su bili materijala i pod istim uvjetima načinjeni, ostali su ej se bojali; a u istoj mjeri bojala se i ona njih. Rijetki bi je prihvatili ili bar stvorili privid prihvaćanja, a ona bi se potom za njih vezala ni ne očekujući razočaranje koje bi je naposljetku satrlo. Zato je izgradila oklop oko sebe, od hladnoće i onoga što se drugima činilo kao samouvjerenost koja je prešla granicu. Zaštitila je koliko je mogla ono što je od svoje nevinosti i povjerenja uspjela sačuvati; ono malo djeteta u sebi koje nije prerano odraslo.
Po navici potresla je glavom kako bi te misli iz nje izbacila; nije imalo smisla pa tko zna koji puta se sažalijevati. Nije li se uvjeravala da je to prevazišla? A opet, zašto li se onda brine....“Zbog Aurore“ ponovi sama sebi tiho „ona je sad bitna“. Mlada princeza i previše ju je podsjećala na nju samu i upravo zato njene su svijetle oči još uvijek bile otvorene. Je li ju doista mogla smatrati sebi sličnom? Je li si mogla dopustiti da se uz nju veže i njoj da učini isto? U strahu da ne povrijedi princezu krio se onaj davni strah da ona sama ne bude povrijeđena. Hoće li se opet previše vezati uz nekoga tko ni sam ne zna što je učinio, tko ju je iskoristio kao oruđe u zanatu koji mu se učinio privlačnim u sivoj monotoniji svakodnevice?
I ta sivost, to sivilo…zar je baš to morala reći kako bi ju vlastiti um sad mogao progoniti… neodređenost, nije li ništa gore od neodređenosti; od toga da ni sam ne znaš tko si ni kakav si nego se označuješ sivim? Siva je tako okrutno realna jer nitko ne može ostati jednobojan, a i tako je bljutava; baš poput realnosti same. A od realnosti se ne može pobjeći. Od sivila se ne može pobjeći, bljutavog i stranog unatoč tome što nas svih prekriva i guta; upravo onog čime se ona odlučila obilježiti.
Sklopila je oči; podarila im taj trenutak odmora, a zatim krenula u noć. Crnu. Do zore je bilo još nekoliko sati, a kraj se činio miran pa si je dopustila zavarati se idejom da Auroru može ostaviti samu. Hodala je nečujno, ali bila je napeta poput divlje životinje spremne na skok, ne propuštajući ni jedan zvuk okoline kao ni jedan treptaj prisutnosti koju je konstantno osjećala. Gotovo je osjećala tuđ dah (topao) na svome vratu (hladnome), ali njen na trenutke toliko jeka,a na trenutke gotovo nepostojeća, samokontrola nije joj dopuštala da se okrene i sazna kakav je to duh prati.
Došavši do središta sela, nečega što se moglo nazvati malenim trgom, zastala je i osjetivši da drhti pod tako reskom noćnom hladnoćom, poželjela toplinu
Toplinu u nekom neodređenom obličju; između majčina zagrljaja (koji za nju nikada nije bio topao); blagog isijavanja poslušan roba koji lako može postati gospodar, a ljudi ag zovu vatrom i tople krvi koju je osjećala u sebi, koja je kolala njome u beznadnome pokušaju da zagrije nešto što je odlučilo biti hladno žudeći istovremeno za toplinom. Poželjela je… zagrljaj; nešto tako davno i zaboravljeno. Zadrhtala je sklopivši oči, dopuštajući jednoj od rijetkih lijepih (toplih) uspomena da je preplavi.
Odmahnula je glavom; maštanje joj nikada nije donijelo ništa osim razočaranja, a ova uspomena nije bila ništa više od toga; maštarija koja se pretvorila u stvarnost da bi jednako brzo nestala; ostala joj u mislima kao podsjetnik na bol koja svemu slijedi. Baš kao i sada.
Hitro se okrenula začuvši kako ona sjenka gotovo nečujno podiže oštricu. Ni ne primjećujući s kime se bori svoju je sjenku skoro ubila već prvim potezom. Crvena krv potekla je iz rane na prsima njena pratioca. Ubrzo ih se pojavilo još. Kuće se okitiše plamenom baš kao i malen trg, a vriska stane dopirati odasvud. Ne obazirući se, baš kao da je sama, Renor se stane obračunavati s razbojnicima jednim po jednim dok su joj oni taj, za njih vid zabave, dopuštali ne znajući da ona nije samo ugrožena ljudska ženka u obrani svoga legla.
I kada su svi pali mrtvi, sad već utopljeni u krvi koja se skupljala ispod njihovih beživotnih tijela, okrenula se onoj sjenci s kojom je borbu i započela, a koja je njenu borbu promatrala iz sjene (baš kako i doliči nekomu takvom) da bi sada mogla stupiti na trg obasjan plamenom. Začudila se shvativši da ispred sebe ima priliku sebi identičnu; tamne, crne puti i bijele, srebrne kose. Pogled su joj uzvraćala dva gotovo bijela oka. Obamrla pred tim hipnotizirajućim pogledom jedva je osjetila dodir hladnog i oštrog metala na svome obrazu, a tek ju je osjet vlastite tople krvi vratio u stvarnost i ono stanje spremnosti i napetosti.
Stranac je nestao u trenutku zbunjenosti koji se Renor učinio nevjerojatno dugim i sporim, a jedino što je ostalo bila su trupla; ona razbojnika i ona seljana. Jedno po jedno odvukla je razbojnička tijela u šumu i ostavila ih prirodi. S tugom je gledala ostatke spaljena stoljetnog drveta na trgu. U kuće se bojala zakoračiti. Otupjela od borbe, s bljeskom onih očiju u podsvijesti, jednostavno je otišla. Otići je uvijek bilo najlakše. „Vratit ću se“ u mislima joj bljesnu obećanje te ona krene prema šumi; tražiti onu rječicu. Morala je sa sebe skinuti prašinu i blato; otkriti svoju gorko-realnu sivu u svom njenom sjaju. Morala se othrvati onim bijelim očima koje su ju uporno pozivale da im se pridruži.

nedjelja, 23.09.2007.

Subote

Subotom sam lagano izgubljena. Spavam predugo unatoč uvijek ponovljenom obećanju o discipliniranom ranom buđenju. Onaj jedan obrok koji pojedem koji pojedem zbog vremena kada ga pojedem više se ne može zvati doručkom.

Subote me ubijaju u pojam. Čak je i Paco (najbolje pseto na svijetu) u nekoj vikend - depresiji. Mama me tješi da samo sazrijeva. A mislila sam da sam ja ta koja odrasta.

Cijelo jutro (odnosno ono malo što je od njega ostalo) pa do kasnog ručka provedem uz neku matematiku, fiziku ili tako nešto. Sustavno zapostavljam Asimova, Petrarcu pa čak i Hawkinga koji se pokazao totalno nerazumljiv. Mamice, moram još puno učiti.

Slijedi cijelo popodne buljenja u razne ekrane kroz moje nove, kako pojedinac reče „gay“ naočale.
Ljudska glupost ne pozna granice; pitam se samo da li moja ili druge strane.

Bacila sam papir (da, da, mi kao „ekološki osviješteni“ odvajamo otpad). Osjećam se odgovorna za smrt bar još jedne šume.

Rijeka je razbila Hajduka 4:0. HTV-ovi komentatori brinu se što je splitskom miljeniku, naravno, odličnu igru Rijeke nitko nije ni primijetio. Nismo išli na Kantridu jer obično donosimo nesreću voljenom nam klubu. Nimalo pozitivno za navijače.

Cijeli dan se vučem u svojoj ljubičastoj hipi košulji, baby plavoj trenerci i majci s katoličkog susret mladih. Fali mi Eddy.

Vani sija sunce. Normalno dijete otišlo bi van. Ja ostah sigurno zaštićena iza prozorskog stakla; izbjegla sam radost koju bi sunce u meni moglo probuditi.

Po osamstoti put slušala sam Jimi Hendrixa. Rekoh da ću spalit CD. Nisam. Još sam ga i spržila Su'aco.

Obiteljski smo gledali film. Nije ni blizu heavy metal, ali Ray Charles rastura.

Mom pet godina starom medvjediću Medenom (so not heavy metal) otpala je mašna. Nakon pola desetljeća što me branio od čudovišta morat ću ga otpustiti iz službe. Štafetu preuzima „the Dog“ nerazjašnjena imena. Možda sad i želim čudovišta.

Stranice pentagrama sijeku se u zlatnom rezu. Nisam znala da su sotonjare toliki esteti.

Razmišljam o kraju svoje kvazipriče. Priželjkujem tragediju. Na kraju će sigurno ipak prevladati moj skriveni optimizam.

Kao što rekoh, subote me ubijaju u pojam.

subota, 22.09.2007.

Tragedija?

Rane zrake sunca ovoga jutra, pošto nisu našle svoju tamnu družbenicu, probudile su princezu zaspalu na sijenu; pomalo kao iz neke bajke. Otvorila je oči i ogledala se oko sebe nimalo zbunjena, savršeno svjesna prošlih događaja. Očekivala je onaj osjećaj buđenja u nepoznatome; iznenađenja kada shvati da ne može posegnuti rukom i s ormarića uzeti prsten koji je tamo svake večeri odlagala. Osjećaj je izostao, a ada je spavala s prstenom uopće nije ni primijetila, baš kao što nije primijetila ni neurednost svoje haljine ili kose; princeza kao da je isparila iz nje.
Pridignula se u sjedeći položaj i čekala da joj krv zagrije udove i potjera iz nje uspavanost i obamrlost zaostale od sna. Osjećajući kako energija preplavlja njeno mladom tijelo gotovo je poželjela potrčati. Sišla je sa sjenika i izašla van. Prohladno zimsko jutro svjetlucalo je u tisućama boja mnogobrojnim na kristalićima ulovljenim zrakama sunca. Nasmiješila se. „Bijeg se isplatio, makar zbog ovakvih trenutaka“pomisli dopuštajući hladnoći da se zavuče pod njene fine haljine.
Ni sama ne znajući kamo se zaputila aurora počne koračati, polako, kao za silnih šetnji perivojem u pratnji raznih velikodostojnika koji su se za njome otimali kao za komadom skupocjena materijala kojime bi se pohvalili susjedima.
Selo je djelovalo pusto iako se nejasno sjećala da je sinoć vidjela svjetla, tada mutna u njenim suznim očima. Bar neki prozor zasigurno bijaše osvijetljen. Aurora se prisjeti golema svijećnjaka iz svoje sobe, a odmah potom u mislima stvori sliku dvorca u noći dok sa svih prozora dopire svjetlost, baš onako kako ag vide noćni putnici. Možda će ga i ona jednom tako vidjeti; iz perspektive putnika, nekog tko ide gdje god želi neomeđen hladnim, sivim zidovima.
Sivilo…u mislima joj je još uvijek ječalo ono objašnjenje o sivoj naravi svoje mračne prijateljice. Je li ju uopće mogla zvati prijateljicom? Renor D'Issan ostala je za nju zagonetka, a siva boja bilo je nešto što uz nju u svome umu; u svojoj percepciji onoga oko sebe što je nazivala svijetom i smatrala zbiljom, nije mogla povezati. Oduvijek je sivu smatrala monotonom i negativnom, nečime u čemu se crna topi trudeći se sakriti. A opet, je li mogla Renor smatrati pozitivnim likom u ovoj drami u kojoj se nalazila kao glavni ili sporedan lik? Pitanja su se samo rojila u njenim mislima, a jedino što je iz njih mogla razabrati bilo je da ne želi biti tragičan lik; izgorjeti u želji za nečim nedostižni poput svih onih iz mnoštva lekcija koje je morala naučiti. „Koliko god dobar posao napravili moji učitelji nisu me uputili u ono za ovu tragediju najbitnije“ pomislila je “jer autora još uvijek ne znam, samo dva lika….“
Zadubljena u misli došla je do proširenja kakvo bi se u većem gradu nazvalo trgom i ponovno primijetila kako za cijele te svoje šetnje nije naišla ni na jedan znak ljudske prisutnosti.
„čitati znakove“ misli joj se opet počeše kovitlati „još jedan pojam koji nisam usvojila“. Toliko je rijetko viđala ljude, a i kada bi ih vidjela znakovi koje je od njih dobivala bili su joj strani i nečitljivi; jednostavno nije nikada odgonetnula ljude.
Zastala je pogledom tražeći neko staro drvo čija bi krošnja, kao u knjigama, bacala hlad an klupicu na kojoj će se jedan od likova odmoriti dok radnja bude pratila drugi. Ipak, nije ju našla. „Kulise su neodgovarajuće“ pomislila je uz osmijeh da bi joj pogled odmah potom pao na stari zdenac postavljen na središtu trga. Položila je odsutno ruku na kamen u kome je bio isklesan te zatvorila oči puštajući mašti na volju da joj iz podsvijesti izvuče novu lekciju koju će utvrditi. Ustuknula je shvativši da joj je kamen oprljio prste, pocrnjele od čađe. Potpuno toga nesvjesna, otkrila je, stajala je na zgarištu.
Zato nije bilo drveta ni klupice, shvatila je, a nije to ni bilo tako davno objasnili su joj po svuda ostavljeni ugarci.
U misli joj se uvukao strah. Kao da se dotada lijep san odjednom pretvorio u noćnu koru, ili još gore, kao ad se probudila i ponovno našla u surovoj realnosti. Postala je savršeno svjesna svoje krhkosti i neobranjenosti, a onaj nezaobilazni glasić u mislima javio se as savršeno logičnim zaključkom kako je na tome mjestu izložena svakoj vrsti napada.
„Kulise nisu neodgovarajuće nego uništene“ progovorila je i stala se ogledati oko sebe, a sad već uplašena i uznemirena, požurujući svoj um u nadi da ga strah neće u potpunosti paralizirati.
Unatoč razmišljanju, popustila je pred strahom od te, možda umišljene, opasnosti i utrčala u obližnju kuću.
Vrata se bez opiranja otvoriše pod njenim uzrujanim dodirom, ali prizor koji ju je dočekao izazove u njoj samo još gore osjećaje. Pokuša vrisnuti,a li zrak jednostavno odbije proći kroz njena pluća i dopustiti joj taj luksuz vriska preplašene princeze te ona bez riječi nastavi gledati prizor pred kojim se našla.
Na podu ispred nje, u lokvi krvi na hladnom kamenu, ležala je glava malena dječaka savršeno odijeljena od njegova sitna tijela preciznim potezom oštrice.

utorak, 18.09.2007.

Alternativa

Slušam metal i oblačim se u skladu s time; glazbeno, ja sam alternativka jer se branim od svog novokomponiranog smeća koje nam prodaju pod imenom popa ili, još gore, turbo folka. Nadam se da nisam alternativka samo po tome. Prolazim s 4.9 što i nije nešto posebno, ali trudim se stvarno shvatiti o čemu se tu radi i staviti znanje na prvo mjesto, iza ocjena. Vječno nešto čitam, od knjiga do novina 8trudim se bit informirana i imat kritičko mišljenje o svemu), jednostavno želim uposlit svoj mozgić koliko god mogu.
i društvo mi je alternativno. Slušaju metal i to ej jedino što ih povezuje s onime što društvo (bar onaj dio naših godina tzv.teenageri) vežu s alternativom dok se ostalo odnosi na onu drugu alternativu koja s crnom bojom ili glazbom nema a ma baš nikakve veze. nedavno smo se bavili Huxleyevim "Vrlim novim svijetom", sada na red polako dolaze Dante i Dorian Gray. unatoč tome što neki i nisu talenti za fiziku bavile smo se i EPR paradoksom kao i Heisenbergovim načelom neodređenosti (inače, pojmovi vezani uz kvantnu teoriju) te se prije ili poslije uvijek ulovimo neke ozbiljne ili poluozbiljne teme; samo malen dio naših razgovora otpada na rasprave o odjeći, suprotnom spolu ili žalopojke o preteškom školskom programu.
Za nekog tko se naziva gimnazijalcima zvuči sasvim normalno, zar ne? ali mi ipak jesmo i ostajemo alternativa.
Pitam se zašto, pitam se ne bi li oni drugi;površni i nezainteresirani, koji svoje potencijale ne koriste pa makar bili veći od naših, trebali biti alternativa? Zar samo zato jer ih ima više? Jer su brojniji?
Što uopće podrazumijevamo pod pojmom prosječnog teenagera po današnjim standardima?
I bez puno razmišljanja u mislima stvaramo osobu od kojih 15 do 18 godina u majci i trapericama za kojeg unaprijed znamo da govori jezikom odmaknutim od propisane nam standardne varijante, pretpostavljamo da pohađa neku dobru školu koju vjerojatno baš i en voli, vikendom izlazi na neka popularna mjesta gdje prije ili poslije potpadne pod utjecaj alkohola, u slobodno vrijeme vjerojatno gleda nešto nalik Mrak filmu ili Američkoj piti, a osim što bezbolnijeg skupljanja dobrih ocjena zbog ocjena samih glavna je preokupacija tog prosječnog mladog čovjeka vjerojatno zavađanje čim više različitih jedinki suprotnoga spola.
Pesimistično? Pretjerano? Možda, ali uz pokoju manju izmjenu dobivena slika prikazuje upravo onu vrst mladih koji čine barem 95% svake škole neovisno o njenoj težini i trajanju. i tako danas biti gimnazijalac ne znači ništa nego povod za hvalisanje onima iz strukovnih škola ili pak lakši upis na fakultet kad je veća, eto, uvedena državna matura pa propadaju veze i vezice (iako će ih neki sigurno uspjeti iskoristiti).
A mene još uvijek muči zašto li je takva osoba standard i još gore (pošto je realnije) i prosjek? je li nam društvo doista toliko duboko ogrezlo u dekadenciju da ti i takvi mediokriteti čine toliku većinu da se oni koji su po svemu pozitivniji moraju zvati alternativom? Očito da.
Još žalosnija je činjenica da će rijetko tko od profesora koji s nama provode tih 7 sati dnevno primijetiti išta drugo doli kostura na majicama i ne istaknemo lis e ocjenama postaviti nas iza onih kojima ta ocjena možda ništa ni ne znači, koji bi razogračili oči u neznanju na sam spomen Doriana Graya, a Dantea prepisuju s Interneta.
Možda baš zato i ostajemo alternativa, jer su kriteriji pomaknuti i iskrivljeni; jer su bitne ocjene,a ne znanje; jer će u životu biti bitan novac, a ne neko samoostvarenje; jer gimnazijalci više nisu neka inteligentna elita već samo skup onih koji su navukli tih 60ak bodova.
I zato mi, poražavajuće, ali istinito, umjesto da postajemo standard ostajemo alternativa.

petak, 14.09.2007.

Siva

„Samo ju moramo kontrolirati“ ponovila je još jednom, po tko zna koji put, stajući, daha još uvijek ubrzana od trčanja. Stajala je sama usred predjela potpuno joj nepoznatog sa suzama u smeđim očima. Zabrinuto se ogledala oko sebe pitajući se što li je to učinila. Je li bilo moguće da su roditelji bili u pravu? Je li doista bila samo krhka princeza unaprijed predodređena na poslušnost i život kakav bi joj odredili drugi? Oduvijek se uvjeravala da nije. Zrno sumnje uvuklo joj se u misli i nakon samo nekoliko trenutaka izvan postavljenih joj granica čeznula je za ponovnim zatvaranjem.
„Teško je naći se vani nakon toliko vremena , zar ne?“ začula je tih glas iza sebe i znajući kome pripada bojala se okrenuti.
„Svi smo mi poput zvijeri, Aurora“ glas se približavao uznemirenoj princezi sada već na rubu suza. „Podsvjesno želimo biti zatvoreni i kontrolirani;onda nismo za sebe odgovorni, a kad se oslobodimo onda zvijer podivlja samo stoga kako bi se poslije mogla pokajati i poslušno ući u zatvor, pasti pod kontrolu, uvjeravajući se da joj je potrebna kazna“.
Ponovno su se gledale u oči i taj susret opet je bio obilježen nekim čudnim kontrastom, jer one Renor D'Issan bile su sada savršeno mirne i odavale neku stoljetnu mudrost, nespojivo s krvožednom ubojicom u koju se bila preobrazila, dok su oči mlade Aurore bile uzdrhtale kakao i cijelo njeno biće, odajući strah.
„Ne želim se opravdati, jer opravdati se ne mogu“nastavila je Renor tih i nesvjesno spustivši srebrnu glavu “samo ne želim da si zbog mene ili zbog straha oduzmeš ono što si tek stekla“. „Svaki početak je bolan“ dodala je spuštajući tamne dlanove prošarane crvenilom u bistru vodu malene rječice koja je tekla u blizini. „Zar sve baš mora biti tako idilično“proletjelo joj je kroz glavu znajući da je uzbuđenje prošlo i da se sada vraća uvijek istim dvojbama i životu u stereotipu.
„Tko si ti uopće?“ zapitala je već glasnije Aurora ipak ne mogavši u svome glasu sakriti suze. „strah prelazi u gnjev“pomisli Renor osmjehujući se; ta koliko li je to puta i sama prošla.
„tko li će to tek znati, draga Auroro? Stvarno bih voljela da ti mogu reći, da se mogu jednoznačno odrediti. Jesam li crna poput svoje puti ili bijela poput kose? Siva sam i neomeđena nego kamenom iz kojeg sam pobjegla. To je sve što ti mogu reći o Renor D'Issan; spasiteljici, moćnici, zatvorenici, bjegunici, izopćenici, ubojici, zvjerki…kako god me želiš nazvati“ odgovorila je sad već primjetno vesela i zabavljena, znajući da će ishod, bar na kratko, biti dobar, a bilo je to dovoljno da i ona bude dobro, makar i samo na kratko.
Zbunjena i potresena, začuđena i opet onako djetinje povjerljiva, princeza sjedne do tamne prilike, koja joj je upravo objasnila da nije crna nego siva (je li sivo tamno?), i ne mareći za svoju finu haljinu, rukama obavije koljena pa dopusti da svo uzbuđenje izađe iz nje s toplim suzama iz njenih očiju. Tiho plačući gotovo bez jecaja,; samo su joj suze klizile niz obraze, gledala je kako se crveno odvaja od crnog na Renorinim rukama i otapa u bistroj vodi uvijajući se i pomičući, odlazeći polagano s rijekom, odnoseći sa sobom krivnju, barem onu materijalnu.
Što se odvijalo u Renorinim mislima nije znala, nije znala kaje li se ona ili ne, ali ne mogavši se tome oduprijeti, ponovno joj je vjerovala.
Da je mogla razmišljati racionalno, bilo bi to zato jer joj je na sad bila jedina poznanka i jedini oslonac te bi znala da je bez nje izgubljena. Ovako, prepustila se nemoćnosti da joj okrene leđa.
Obrisala je suze i stala promatrati njezine radnje i pokrete ne shvaćajući zapravo ni najmanje što je činila ni zašto, ali od te crne („ne, sive“ ispravi se u mislima) prilike pogled više nije mogla odvojiti. A ona je učinila ništa drugo no mirno skupila pruće i zapalila vatru jer dan je bio prohladan, a noć se zimi brzo spuštala. Srećom, snijega više nije bilo. Aurora se pridigne i napravi dva koraka prema vatri pa opet zauzme isti položaj, obgrljenih koljena okrenuta prema vatri.
„ne možemo se dugo zadržavati“ obrati joj se Renor sjedajući nasuprot nje „iz dvorca su sigurno već poslali potjeru“.
Još uvijek otuđena Aurora kimnula je pogleda uperena u vatru; igra plamenih jezičaka zabavljala ju je na gotovo hipnotičan način. Možda je jednostavno, kao i toliko toga, nikada prije nije dovoljno pozorno promotrila.
„Ne želim više ubijati dodala je Renor za sebe, a zvuk se jedva oteo s njezinih tamnih usana. Nikad nije žalila za svojim postupcima, ali nije voljela zvijer koja se u njoj skrivala hraneći se bijesom i boli dok je Renor D'Issan ostajala naizgled mirna. Na neki način plašila se same sebe ne znajući koliko daleko može otići, a opet bila je neizmjerno svjesna onog opijajućeg osjećaja koji bi je u takvim trenutcima obuzimao, a od kojeg joj se činilo da ništa nije bitno. Patila je za toplom krvlju svojih uzničara, a nije ju željela proliti. Ulovljena u još jednom stereotipu junaka njene vrste koji su se voljeli koristiti onim prefiksom anti, odlučila je ne dovoditi se u napast.
Ubrzo su utrnule vatru i popivši vode krenule dalje. Šum vjetra u granama konstantno ih je pratio, a što je on bio glasniji , tjeran sve jačim vjetrom, i one su ubrzavale korak. Iscrpljene, stigle su u selo, neko od obližnjih; nebitno koje, i pod okriljem mraka zavukle se na jedan od sjenika. U kući nije gorjelo svjetlo; bar je prividna sigurnost bila prisutna.
Aurora, umorna i još pomalo odsutna duhom, nađe odgovarajući stog sijena i zaboravljajući da je princeza, a haljine joj skupe, zaspe bezbrižno i mirno poput malena djeteta. Renor, pak, sjedne uz rub sjenika i stane stražariti. Brinula se pomalo; prikazivala se čvrstom i mudrom, a zapravo….Nikada toliko nije vjerovala u sebe, a baš sada nije smjela biti nesigurna. Probdjela je noć pitajući se hoće li svoje sivilo nesvjesno pretvoriti u nešto negativno.

subota, 01.09.2007.

Summertime

Razmišljam kako bih trebala napisati nešto o protekla dva mjeseca ne pisanja i praznika, ali doista ništa s tim u vezi ne dolazi mi u misli.
Bilo je….obično i uobičajeno, ništa mi se posebno nije dogodilo, ništa što bi me natjeralo da ga izdvojim kao posebno dobro ili posebno loše.U prosjeku bilo je dobro; baš kao i sve drugo kada postoje dobri i loši trenutci koji zbrojeni i podijeljeni daju neki prosjek koji će često izbrisati one loše ili dosadne iako nam oni u mislima ostaju duže nego oni dobri, bar meni. Očito sam predodređeni pesimist.
Kako god, moram istaknuti da se valjda po prvi put iskreno veselim školi. Ne toliko zbog nastave, iako moram priznati da mi stvarno treba nešto da me pokrene iz ove prazničke letargije i lijenosti koja mi se tako lako uvukla pod kožu, već ponajviše zbog činjenice da konačno imam prave prijatelje s kojima želim provoditi tih 6h dnevno pa makar samo da bi nam to bila zajednička muka.
Patetično? Možda. Prije ili poslije svi smo patetični i dramatični, bolje da to sad iskoristim, kad je već namjera dobra. A vjerojatno i ja sama tome bar pomalo težim što je apsolutno vidljivo kroz moje kvazi-pisanje kojime ću naravno opet ovo zatrpati čim se ponovo ulovim one uvijek iste rutine.
Pretpostavljam da bi ovo trebao biti jedan od onih „zabavnih“ postova, s puno trotočki i zabavnih događaja…Vožnja u vatrogasnom kombiju na feštu u susjednom selu? Trčanje kroz prskalice u tri ujutro? Provođenje večeri u rupastim kafićima sela od deset ljudi u zezanju s konobarima? Psihopatski obožavatelji koji me žele shvatit pa onda odvest nekamo nasamo? Pjevanje duboko prezrene „Srce nije kamen“ uz gitaru u kući polupoznate Slovenke? Grandiozan pad starkama u more na ribolovnom natjecanju?
Uz malo truda možda bi se i dalo nešto napisati, ali bojim se da za takve stvari apsolutno nemam živaca ni volje, to puštam drugima; nek' se iživljavaju na točkicama i trude se pokazat kako je baš njima ljeto bilo najbolje…ja ću radije ostat mrgud s nogama čvrsto na zemlji pa reć' da mi je bilo super ona dva dana kod Pilgrim, kao i na onih nekoliko kava koje smo uspjeli složit tijekom ljeta, da sam bila skroz happy što nisam morala sama ići na šišanje pa makar za dva dana od moje frizure nije ostalo ništa, što me se jedno genijalno stvorenje, naša Su'aco sjetila unatoč kilometraži Osijek-selendara, a naposljetku i ja sama bila sam tjedan dana domaćin tri mala freaka. A na kraju krajeva pa ja idem u Wacken!!!
Zapravo, ovako gledajući sve više mi se čini da ljeto i nije bilo tako loše i da se ne mora skrivati iza onog prosječnog „dobro“, skoro da se osjećam optimistično i za nadolazeće „avanture“.
Blaženi Freak Club.

I za kraj, Janis Joplin..